Početak
 

Humoreske

LJUDI ZA POŠTOVANJE

Gledao sam u "Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika", koga su izdale dvije matice, Srpska i Hrvatska, glagol ISPOŠTOVATI ne postoji.

Nekoliko puta sam provjerio. Te riječi zaista nema u rječniku.

Doduše, ima i onih za koje mi se učinilo da nikad nisu postojale, kao što su poštovanik i poštovač, ali ispoštovanika i ispoštovanja nema.

Nema, a u životu, sačuvaj Bože, samo što vam o njih noge ne zapinju. Mislim i na Poštovanike, i na Poštovače, i na Ispoštovanike, Ispoštavaoce itd.

Idem od osnovne škole...

Mala Nataša priča kako je učitelj Globusu dao peticu iz fizičkog. Navodno, Globus ima sve žive petice. Od prvog do sedmog osnovne. Nigdje nijedne četvorke. Zato je i proglašen vukovcem. Mada, iz fizičkog, ne zaslužuje ni nulu. Nataša kaže da "To Čudo" ne zna ni pepnut loptu, a kad se popne na kozlića, uhvati ga strah kao da je na vrh Ajfelove kule...

- Zato, čim smo čuli da je Globus dobio peticu iz fizičkog, znali smo da će nastavnik, naše Srce Slatko, i nas ispoštovati, da ćemo svi u razredu dobiti petice?"

- I, je li vas ispoštovao?

- Nego šta, svakog, do posljednjeg!

Malo sam razmislio, u ovoj priči šta je Nastavnik, a šta je Globus? Ko je Poštovanik a ko Poštovač?

Kako nisam našao odgovora, sjetio sam se drugog primjera...

Moj Pobro uletio u Stranku.

- Nisam kaže ni mislio, ali, eto... - on tako priča, ne možeš ga ni za glavu ni za rep - što da ne, kud svi Turci tu i mali Mujo, što sam ja bolji od ostalih koje svaki dan gledam na televiziji. Osim toga, što da me ti sutra zoveš Lutorom, sin Jadom, a žena...

- Kako žena?

- Kazaću ti ako nećeš nikome?!

- Neću.

- "Onom stvari".

- Kojom?

- "Onom"!!!

Pobro je, dakle, poslušao glas savjesti neposredno pred izbore. Nije pogodio u "srce mete", ali, kaže, "nisam mnogo ni promašio".

- Pa - pitam - je li ti se isplatilo?

- Ne mogu reći ni da jeste, ni da nije.

- Zašto?

- Pa, ispoštovali su mi sina, ovog mjeseca je dobio i prvu platu, ali nisu ženu?!

- Šta ona traži?

- Ništa, ali očekuje da se i nje neko sjeti.

- Dobro - htio sam reći da je  žegov "Kućni Zmaj" u godinama - šta joj sad treba, šta li fali?!

- Ništa, nego da je ispoštuju u nekoj sitnici, da vidi da nije posljednja rupa na svirali...

Ni ovdje nisam osjetio razliku između Poštovanika i Poštovača. Možda zato što Pobra, otkako je "ušo u politiku" viđam samo o slavama...

Ni treći primjer nije izbistrio moj novi lingvistiki problem...

Priča mi Kolutaš (nadimak iz Gimnazije; tiče se kaubojskih filmova; na fakultetu smo ga zvali Kolt)...

- Moj Mandrak - tako Kolutaš zove Svog Direktora - ne pere redovno zube.

Kolt, preskače, odnosno pravi zastoje, kao da, zaista, umjesto riječi, u ustima proizvodi metke...

- Ne pere ni noge!

Mandrak je generacija iza nas. Priče o njegovoj higijeni imaju i jača mjesta...

- Ali, zato, bato moj, pere pare. Pere stalno. Pere svaki dan. Ne partisava ni nedeljom.   Pere, brate moj dragi, a ne zavrće rukave, nit guzicu diže sa stolice. Pere telefonom. I još...

- Šta još?

- Kunja dok pere, ubi ga dosada!

- Nikad se ne nervira? - upitah naivno.

- Nervira.

- Kada?

- Samo kad nekog u firmi mora da ispoštuje!

- Štaaa!? - zinuh.

- Pa da, tada se samo nervira, a kad radi suprotno...

- Šta je suprotno!?

- Kad, po propisu, ispoštuje one okolo.

- Ko su ti "okolo".

- Oni za koje pere!

Tu sam stao i opet se zamislio: ko je Poštovanik, ko Poštovač?

Dok sam se peo stubištem, iz misli me prenuo Pobro...

- Poštovanje, komšija!

- Poštovanje, Pobro! - odgovorio sam mu, i, ko munja, ispalio se na svoj sprat.

J.P.P.