Još jedan
zalet iskusnog kolumniste
Javna je tajna da
imamo potpuno kriminalizovano drzavu. Sefovi ganga i gangova su oni koje mi
biramo. Tako samo legalizujemo kriminal.
Medjutim,
to,
uskoro,
nadam
se,
neće
biti
nas
glavni
problem.
Ili
mi
sami
(u
sto
sumljam)
ili
uz
pomoć
medjunarodne
zajednice (sto
je
izglednije)
svešćemo
kriminal
na
mjeru
koja
nece
smetati
nasem
evropskom
okruženju.
Ne brinu me ni
politicari koji još uvijek koriste govor mržnje. I to ce proi.
Mene brinu oni koji izgledaju normalno i, katkad mi se užini – nikad neće proći.
Mislim na one koji se u izvjesnim trenucima postavljaju a možda u nekim
krugovima i doživljavaju kao intelektualna elita BiH. Mjesto gdje se nalaze
takvi, bar u stampi, je poznata rubrika « Oslobodjenja » u kooj pišu Bakšić,
Dizdarević, Šagolj, Kolar, Berić, gospođica Kurtović...
Cijenim tu rubriku i redovno je čitam.
Za mene, ona je nekakav bh-orjentir, svojevrstan politicki barometar itd (da ne
elaboriram široko). Ta rubrika je takva, ne zato što je osobito kvalitetna u
tekstološkom smislu, nego što je uređivačKi inteligentno postavljena.
Baš zato, pada mi u oči ono što me katkad izbacuje iz cipela, a to su redovno
pretjerivanja ili isfabrikovani zaključci koji bodu oči.
Evo jednog od brojnih primjera...
U «Monstrum kao svetac» (Oslobodjenje 13.4.2006.) autor g. Berić govori o
kolektivnoj bolesti srpskog naroda «koji zna samo za poraze». Ovako eksplicitno
iskazati nešto što ni institutski ne može da se dokaže i potvrdi, nije samo
besmisleno i neukusno, nego neintiligentno i nije na nivou «Oslobodjenja». Bar
ne onog koga sam čitao i čitam i to sa dosljednošću koja mi, na neki način daje
pravo da ovo osjećam i kao svoj problem.
U
istom
tekstu
Berić
ima
još
jedan
sličan
“zalet”.
Pišući
o
Srebrenici,
on
tvrdi:
“Većina
Srba
se
na
taj
način
simbolično
poistovjećuje
sa
jednim
od
najsurovijih
ubica
iz
proteklog
rata”.
Naravno,
riječ
je
o
Mladiću.
Da
bi
se
definisala
ovakva
većina
(“simboličko
poistovjećivanje”?!)
autor
bi
morao
raspolagati
sa
odgovarajućim
istraživanjem
i
njegovim
meritornim
zaključcima
ili
bar
komentarima?!
Ovako,
logično
je
da
se
upitamo
kako
g.
Berić
zna
da
se
većina
Srba
simboličKi
poistovjećuje
sa
Ratkom
MladiĆem?
Da je
u
onu
žalosnu
rečenicu
unio
bar
jedno
“možda”,
“vjerovatno”,
ili
“ponekad
mi
se
učini”
iskaz
bi
imao
kakvu-takvu
logičku
podlogu.
Ovako,
stoji besmisleno, grozno, i – na sramotu “Oslobodjenju”.
Moram da kažem još nešto.
Ako
g. Berić
već
tako "čita"
i “poznaje” ljude, može
li pročitati,
kako se, nakon ovakvih tekstova u
“Oslobodjenju” osjećaju Srbi u Mostaru, Sarajevu itd.
Pitam
se
razmišljajući
o
mogućnosti
da
konačno
dobijemo
list
u
čijim
ćemo
tekstovima
nekako
moći
da
opipamo
našu
autentičnu
b/h
nadu?!
Uvijek
sam
mislio
da
“Oslobodjenje”
ima
potenciju
da
postane
takvo.
Ali, izgleda,
da se varam.
Da li zato što pripadam “manjini” koja se ni simbolički ni na bilo koji način ne
identifikuje ni sa jednom stranom, a pogotovo ne sa čovjekom u čijoj koži ne bi
izdržao ni jednu sekundu.
Ni danas ni 1991, 1992, 1993, 1994, 1995...
Mladen Klašiković