Početak

“Margaretine želje”
USPOMENA NA "MORSKE DANE"
Ljubiša Anđelić - MARGARETINE ŽELJE, štamparija "Grafokomerc", Trebinje 2006.

I ova, šesta knjiga Ljubiše Anđelića spada u one koje se, u Trebinju, "gutaju". A kad se "progutaju", čitalac počinje da "piše" nastavak u svom društvu. Naravno, sjećajući se događaja u kojim je moguće i sam učestvovao, a koje je Anćelić, takođe kao akter, opisao. Grad ovkve proze (sa tolikom mogućnošću identifikacije) do sada nije imao, i zato Trebinjci i ovih dana Ljubu zasreću na ulici i pitaju: "Jesi li počeo novu?"
Tema "Margaretinih želja" jeste jedan specifičan kontakt Trebinja i Dubrovnika o kome se do sada ponešto moglo naći u reportažama i u povremenim ispovijestima trebinjskih "galebova".
I u ovoj knjizi dosta je anegdota koje će sigurno biti upamćene... Takva je ona o konobarici Mari iz Župe, sa kojom je Ljubišino društvo često "ćakulalo". Mare je tako ponekad znala da kaže...
- Ne param (razumijem) što vi Trebinjani, pojedinačno dolazite kolima na more. Kao da u njih sipate vodu a ne benzin!" Imala je donekle pravo. često bi na kupanje u Mline iz Trebinja dolazio samo vlasnik vozila. Tada se to moglo. U gradu je bilo sve više vozila, a i jeftinog benzina.
Antologijska je i anegdota o razlici između konja i mercedesa...
- Bogati Savo" - pitanje je bilo upućeno jednom starijem kožijašu iz Zasada - "kada bi ti neko želio pokloniti novog mercedesa ili konja, šta bi ti uzeo?" Bez razmišljanja, kočijaš odgovori: "Uzeo bih konja!" Iznenađen šeret nastavi: "Zašto konja pored skupog vozila?" Savo brzo doda: "Kada ja kolima koje vuče moj vranac Miško otjeram robu za Dubrovnik i sve prodam, opijem se u nekoj kafani na obali, legnem na kola i čvrsto zaspim. Sve to gleda moj konj. Poslije nekoliko sati probudim se. Onako bunovan vidim uveliko noć, a ja na kolima ispred vrata svoje avlije u Zasadu. Doveo me Miško iz Gruža kući. Kaži ti meni, kako bi me skupi mercedes, bez ikoga za volanom, doveo u Zasad? Eto, zašto bih više volio da mi poklone konja!"
Nezaboravna je i priča o trebinjskom bibliotekaru s kojim su "problema" imali i oni koji su ga volje poznavali...
- Na ulici bi mu nazvao dobar dan i upitao ga za zdravlje. U prolazu bi odgovorio: "Šta će mi tvoje zdravo?" Sjutradan, kao da se ništa nije dogodilo, bibliotekar bi mi dobacio: "Zdravo, LJuba. Hoćemo li na kafu?" U razgovoru za stolom neke od kafana, bio je veseo i veoma duhovit.
Bibliotekar je i u svojoj kući bio "pomalo namćor".
- Dosta toga ga je nerviralo. Smetala mu je galama djece iz komšiluka. Buka vozila na cesti ispod prozora. Graja sa obližnjeg plivališta. U vezi sa svim tim, po gradu su kružile razne priče na njegov račun. Čula se i ova anegdota u vezi sa komšijom:
Kada je ovaj jednog dana nabavio psa po imenu Džoni, bibliotekar je odmah ispoljio veliku nervozu. A kada bi Džoni zalajao (što je često činio), naš poslenik oko knjiga nije imao mira. Jednom je sa balkona dabacio susjedu da mu je pas lijep. Sigurno i pametan. Zadovoljan, komšija je dodao da je Džoni i inteligentan. Poslije tih riječi, bibliotekar je ironično uzvratio: "E, kada je tako pametan, kaži mu da ne laje od dva do pet sati popodne, jer ja tada spavam!"
O bibliotekaru, Anđelić donosi još jedan "biser"...
- Jednom, kada mu je majka servirala ručak, zaboravila je da pored tanjira stavi nož i viljušku. Otišla je kod komšinice na kafu. Kada je vidio pun tanjir bez escajga uz njega, bibliotekar je otišao do majke da od nje zatraži pribor za jelo. To ne bi bilo čudno da escajg nije bio tu u ladici stola za kojim je ručavao, a znao je da se tu nalazi.

U ovoj knjizi Anđelić je opisao i brojne kafanske doživljaje. Posebno su zanimljivi portreti gostiju i portreti konobara...
- U bungalove Leotara u Srebrenom, koje je vodio ugostitelj Ilija Stanić, ponekad bismo navratili. Tu je jedno vrijeme konobarisao i Luko Perušina sa Pelješca. Bio je naš poznanik iz burnih kafanskih noći u hotelu Leotar. Kada bi nam u velikoj sali hotela donio naručeno piće, donio bi i sebi konjak. Pored nas, s nogu bi ga iskapio. Tako više puta. Na kraju smo ga upitali šta smo dužni. Odgovorio bi: "Ništa, sve je plaćeno!" Saznali smo da su mu na kraju mjeseca u hotelu odbijali od plate sve ono što nama nije naplatio. Kasnije smo odmah plaćali naručeno. častili i Luka pićem.
U Srebrenom, Luko je Ljubišinom društvu često bio od koristi.
- Od njega bi saznali koja je strankinja u bungalove došla sama. Prolazeći pored našeg stola, tiho bi na italijanskom dobacio: "Cuesta signorina libera!" (Ova gospođica je slobodna!). Skrenuo bi diskretno pogled prema toj, po njemu, "slobodnoj" gošći u bašti.
Takav je, eto, bio Luko, međutim, među ljudima u bijelom bilo je i onih koji su imali svoju "kafansku matematiku".
- Jedan drugi konobar, znao bi nam u hotelu naplatiti dva puta istu turu pića. To je činio na dosta perfidan način. Sjutradan, po našem boravku u hotelu, prišao bi nam na ulici. Umilnim glasom rekao: "Sinoć ste mi ostali dužni zadnje piće!" Posumnjali smo u te riječi. Kasnije, kada bi nas on služio pisali smo sve naručeno i plaćeno. Na ulici bi ga dočekali riječima: "Nećeš više duplo naplaćivati. Evo, na ovom papiru piše da smo sinoć sve popijeno platili!" Nije ni pogledao papir. Udaljio se brzo, bez riječi.

Posebna storija vezana je za gradskog čistača Bajra Diplešu...
- Kada bi Diplešu vidjeli na ulici, dobacili bi mu na francuskom: "Bonjour"! (Dobar dan!). On bi uzvratio: "Bonjour"! Mi bismo nastavili: "Comment ca va?" (Kako si?). Uz pomalo lukav osmijeh, čistač bi umjesto (pravilno) na francuskom: "Tres bien!" (Vrlo dobro!), namjerno odgovorio: "Prebijen"! To je bio samo neki njegov i naš uobičajeni pozdrav.
Bajro, naravno, nikako nije volio trebinjsku jesen koja mu je donosila pune ruke posla...
- Ja očistim pijacu i ulice oko nje, a ubrzo sve pokrije lišće. Pada sa grana kao kiša. Naiđe Vlado Rajković iz Mostaća, tada naš nadzornik, pa veli: "Bajro, odakle ovoliko lišće na asfaltu? Čistiš li ti ovo?". Kroz dim cigarete Dipleša nastavlja: "Pogledam gore u krošnje platana i vidim ima na granama još lišća. Znam, još će padati, pa proklinjem i sebe i platane", a onda naglo doda: "Znaš komšija, ja kao Trebinjac ne mrzim platane. Volim ih, naročito u proljeće, kada ozelene. LJeti se ispod njih u debelom hladu odmaram. Zadrijemam uz ovu moju kantu i metlu. Ponekad sanjam kako prolijeću velike bijele snježne pahuljice. Tope se na zemlji. Osjećam, sve je čisto oko mene!"
Bajro je autoru pričao i o čovjeku koji je posadio platane...
- Kaže mi moj bezazleni komšija, čistač naših ulica, da mu je Šudonja iz Krša pričao kako je on prve platane u Trebinju sadio krajem devetnaestog vijeka - u proljeće 1896. godine, za vrijeme Austro-Ugarske. Da su mu za taj posao Austrijanci plaćali i u zlatu! Posadio je Šudonja ove u centru grada i one na željezničkoj stanici.
Dipleši kažem da se i ja sjećam Šudonje. Kada sam ga prvi put vidio, bio je u devetoj deceniji života. Mali rastom, sa kačketom na glavi i lulom u ustima, izazivao je pažnju. Malo poguren, peo bi se skalinima u Krš, gdje je ispod jedne pločare živio sam, bez porodice. Navratio bi i u neku od gradskih kafana. Mladim gostima pričao dogodovštine iz starog Trebinja.
Eto, taj siromašni, mali čovjek, ostavio je nešto veliko iza sebe. Sigurno nije bio svjestan da, sadeći platane, daruje svojim sugrađanima pravi dragulj, po čemu je grad na Trebišnjici prepoznatljiv.
Zbog toga će Šudonju generacije Trebinjaca pamtiti i spominjati, kao što smo ga čistač Dipleša i ja spominjali!
Nadam se da će slične sudbine biti i Ljubišine "Margaretine želje".
N.MARIĆ.