Mujaga Komadina

MUJAGA KOMADINA
- Danilo Marić

     Sve što Mostar ima od muslimanskoga, srpskoga, hrvatskoga i jevrejskoga uha, došlo je na dženazu, da isprati Mujagu Komadinu.
     Nije običaj grada da drugovjernici učestvuju u sahrani. Mujaga je poseban Mostarac. Srkao je kahvu sa sultanom, pio bir sa ćesarom i vino sa kraljem.
     Bio je uvijek i u svemu prvi. Radio je i razmišljao više od drugih, pa i ima najviše, bar da mu se to jednom prizna i kaže, pa makar i na dženazi.

     Niz potočinu, sa veleških stijena, u Mostar je sišao siromašni seljačić, u potrazi za korom kruha. Godinama će ostati na usluzi gazdama, da što donese i odnese, posluša i preživi. Ime mu ne bi znano, po komadićima poderane odjeće nazvan je Komadina.
     I sin, toga Komadine, rano poče služiti, ne smećući s uma očevu: "U radiše svega biše, u štediše još i više." Radi za tri dječaka, to uočava čaršija, pa ga poče nazivati – Mujica Komadina. Kad poče doprinositi koliko tri gradska momka, počeše ga nazivati i pravim imenom Mujo. A kad uštedi za trojicu građana, dobi i konačno ime – Mujaga Komadina.
     Posao koji niko neće, preuzimao je i uredno završavao on. Dao se na građevine, kupuje ruševne, ruši i podiže ljepše nego su bile. Kupovao je i preprodavao. Prvi je počeo da zida po novom stilu – evropske ljepotice. Kao da se sve to oko Mujage Komadine dogodilo u jednoj noći, građani se nađoše zatečeni, sve vrijednije gradske kuće su njegovo vlasništvo. Najčešće spominjano mostarsko ime postade njegovo – Mujaga. A on; nepismen, skroman i radin, kao što bijaše i u vremenima Mujice, ali postaće nekako i čudno svoj.
     Mujagu Komadinu će primiti sultan – puče glas. Raspali se čaršija, pored toliko uglednih građana, njega – baliju. Pobuna sujete. Carska se nije porekla. Ubrzo dođe austro-ugarski vakat, pa će Mujagu primiti i bečki ćesar. Dočekaće i da bude primljene i na beogradskom dvoru.
     NJegova tajna uspjeha je; ne prekida da gradi i namiče – a ne smiče. Podiže vijećnicu, veću od pet najviših mostarskih kuća zajedno. Sazida gimnazijsku zgradu, najgolemiju zemaljsku školu. I balkansku ljepoticu – hotel "Neretvu". Podiže pola Mostara, dođe na prve novinske stranice. Pridobi naklonost bečkog dvora, ali ne osvoji Mostarce. Nije sagradio ni ćupriju na Neretvi – osporavaju ga. Mujaga je povrijeđen.
     Moram obaviti i to, i za to mora biti nekog načina, sa mislima se mučio graditelj. Domislio je. Nazu kundure, pa krenu put Beča.


     Prokrčio je trnovit put do njegovog veličanstva, cara Franje Josipa.
     – Care, ako ćeš Balkan, moraš preko Mostara. U Mostar možeš samo preko ćuprije, koju ćemo sagraditi zajedno, nas dvojica. – Kažu da je tako nastupio.
     – Nisu mi govorili o tome projektu – reći će car.
     – Ni o pohodima na Balkan?! – zajedljivo će Mujaga.
     – Da, da, Balkan mora biti naš – pogladivši brk, carski važno će visočanstvo.
     – E, dina mi, neće moći bez jedne ćuprije u Mostaru – kao da zaprijeti neko u čijim je rukama nadcarska moć.
     – Baš tako? – našali se veličanstvo, car Franjo Josip.
     – E, tako ti je, dina mi, care Franjo. Pa ti sad vidi. Radi kako ti je po volji – zakočoperi Mujaga, proškilji ispod oka, zabaci fes, pa će zaključno: – Franjo, biraj, ćupriju i Balkan, ili ništa.
     – Pa, dobro, dobro, neka ti bude – nakon kratkog premišljanja popusti car i dodade: – Napravite projekat, pošaljite u ministarstvo finansija, pa ćemo vidjeti.
     Projekat!? Projekat?! O njemu će Mujaga da razmišlja čitavom vožnjom do Mostara. Čuo je za tu riječ, radi se o velikoj crtariji, pisaniji i računanju novca, s tim se bavio i on ali – u pameti, nepovjerljiv je prema visokoškolovanim radnjama. Dočuo car da sam nepismen, pomisli Mujaga i pretpostavi, pa nakanio da me namagarči. E nećeš se Franjo natrehati Mujage. Čim dođe kući, već sjutri dan, okupi pismene Mostarce i naručiti projekat za most na Luci.
     – Da mi ga donesete u današnji dan – naredio je strogo: – U današnji dan!? – preneraziće se prvi među njima, Miloš, ugledni inženjer bečke škole.
     – Dobro si čuo inženjeru – strogo će naručilac.
     – Pa, ne može... – poče Miloš.
     – Može dokle stignete – presijekao ga je Mujaga te ih potjera na posao.
     Iduće sedmice Miloš će se zametnuti papirima pa će naručiocu.
     – Koliko ti je ispalo kruna? – umjesto pozdrava bi Mujagina prva.
     – Dvije stotine hiljada – odgovori projektant.
     – Ne valja ti račun! Koštaće pet stotina hiljada, prepravi na toliko – kaza Mujaga, dozva slugu i naredi mu: – Piši telegram za Vijenu, na ruke cara Franje. Ovako:
     Projekat gotov. Stop. Ćuprija će koštati pet stotina hiljada kruna. Stop. Šalji predujam od dvije stotine i pedeset hiljada. Stop. Selam ti je Mujaga Komadina. Stop.
     Po šeheru poštar raspriča Mujaginu depešu, a čaršija rasprede priču o Mujaginom mahnitluku.
     Na opšte nevjerovanje, ubrzo, u Mostar stiže dvjesta pedeset hiljada kruna. Čaršija zanijemi i podanički se prepusti na raspolaganje graditelju, priča okrenu ka zaradi.
     Kao i sva Mujagina građevinska poduzetništva do tada, i ovu započeo je po projektu iz glave. Za dvije sedmice zaposliće se svi građevinski radnici Hercegovine. Na stotine konja, volova, mula i magaraca se nađoše na jednome mjestu, poput mravinjaka. U samo Mujagi jasnom metežu započela je izgradnja mosta na Luci. On se ne odmiče od gradilišta, nadzire.
     – Stipe! – Mujaga će dozvati predradnika, nakon što je poduže zagledao njegovog najkrupnijeg radnika, zapitaće ga: – Kako ti radi onaj škembo, onaj tamo?
     – A, onaj, radi dobro – odgovoriće Stipe.
     – Može li raditi za dvojicu? – dopita Mujaga.
     – Može, može, gotovo da radi za dvojicu.
     – Kako jede? – nastavio je Mujaga.
     – Dobro, dobro i jede.
     – Jede li više od dvojice?
     – Pa, jede više od dvojice – saglasi se Stipe.
     – Otpusti govna! – strogo naredi Mujaga Komadina, i pojasni: – Više pojede nego uradi.
     Posao je napredovao preko svakog očekivanja. Za šest mjeseci skela je bila gotova, ali i novac je potrošen. Komešali su se radnici, dočuli da je Mujaga tražio ostatak novca, ali su ga u Beču odbili. Neće ni slati dok ne dobiju projekat. Uznemiri se i Mujaga, i poslije jedne neprospavane noći, poslaće telegram ministru finansija:
     Radovi stali. Stop. Šaljite novac. Stop. Projekat imam. Stop. Ko ne vjeruje kenjac je! Stop.
     U to vrijeme su na Dvoru pravili velike osvajačke balkanske planove, u njima je mostarski most, zaista, imao značajnu ulogu, pa se i car zanimao za radilište. Tim povodom ministar finansija i naći će se kod njega. Kaza da su u Mostaru obustavljeni radovi – zbog finansija, i da on ne može – po zakonu, slati novce dok ne dobije – projekat.
     – Pa, traži projekat. Neka ga pošalju – uzvratiće car.
     – Tražio sam, više puta – požali se ministar i stidljivo pokaza Mujaginu depešu. Car poduže osta nad papirom i riječima; kenjac je ko ne vjeruje za projekat. Zamisli se, prostrijeli ministrove oči, pa kaza:
     – Ja vjerujem da ima projekat!
     – I ja! – sa smješkom se saglasi ministar.
     – Pa, zašto ne šalješ novac?
     – Pa, eto, poslaću sutra.
     U Mostaru se raspredalo o mogućem Mujaginom hapšenju, ali kad stiže druga tura novca, iznenađenju ne bi kraja. Mujaga Komadina može šta hoće, i car postati, izvrnu čaršijska priča o njemu.
     Bečki stratezi su most očekivali za dvije godine, ili koji mjesec više. Novine su javile da je probni konvoj preko mosta Mujage Komadine u Mostaru, prešao jedanaesti mjesec po početku gradnje. Začudiše se Bečlije, izvođaču dodijeliše najveća graditeljska i vojna odličja. Ime Mujage Komadine proču se po čitavoj carevini.
     Konačno, i u Mostaru ga počeše uvažavati.


     U Beču se pripremao ukaz o postavljenju Mujage Komadine za gradonačelnika Mostara. Prvi put se postavlja gradonačelnik. Mostarci su se ushićivali, a on, Mujaga, kao da se ništa posebno ne događa, kao i svih dana i godina prije, ustaje zorom, u pekari kupuje mlaku štrucu, stavlja je pod pazuho, doručkuje i ručava odlamanjem, uzgred, obilazeći građevine. NJegovo je bilo i ostalo; rad i namicanje dobara.
     Novine su objavile dan ustoličenja. U Mostar su stigle ugledne zemaljske zvanice i visoki bečki dostojanstvenik. Podne je. Čas je svečanog ustoličenja i ručka. Svi su na okupu osim slavljenika, budućeg gradonačelnika. Nije još stigao obići sve građevine, još dijeli prekore i upute. Zvanice se u sali pogleduju i nadviruju kroz prozor. Iščekuju. Domaći su uznemireni i postiđeni, a gosti uvrijeđeni. Zgledavaju se ljuti i gladni.
     Konačno, sa nedojedenom štrucom ispod miške, bahnu Mujaga Komadina. Nazva selam. Obazrije se. Ugleda dvije slobodne stolice. Sjede na bližu, ispod pazuha izvadi nedojedeni okrajak štruce i odloži pored pozlaćenog tanjira. – Mujaga ruč'o!? – dobaci ćata, ali ga Mujaga ne ču, ili ne htjede da čuje.
     Sjeo je na stolicu predviđenu za gradskog ćatu, opomenu ga bečki opunomoćenik:
     – Sjednite na onu stolicu – kaza i pokaza rukom na čelnu stolicu ispod carske slike.
     – Zašto baš na nju? – odbrusi Mujaga.
     – Pa, red je, ispod Cara – zajedljivo će carski izaslanik.
     – Šta je red? – zajedljivo će i Mujaga.
     – Mjesto gradonačelnika je ispod slike cara Franje Josipa – mirnije će visoki gost.
     – A, ne, gospodine – mirnije će i Mujaga. – Mjesto cara je iznad gradonačelnikove glave – kaza, pa naredi ćati: – Premjesti Franju, evo, evo ovdje, iznad mene.
     – Ali, gospodine, čelo... – usprotivi se Bečlija.
     – Čelo je, gospodine, gdje sjedi Mujaga Komadina! – odbrusi Mujaga i ostade pri svom.

           Incident, kako slučaj oko ustoličenja nazvaše u Beču, na Dvoru prevrši mjeru. Mostarci se pridružiše ogovaranjima. Gradonačelnik je nastavio da radi i živi po svom. Zakurla golem poduhvat, gradnju najvećeg kupatila na Balkanu. Vidio u Beču slično, oduševilo ga, a on će i još veće, dva bazena sa toplom vodom, dvije saune, raskošan salon, baterije kabina sa tuševima... Ubrzo će za taj poduhvat isprazniti gradsku blagajnu, pa će ga građani uzeti na zub, tužakati i u Beč, pa otuda trže državni finansijski inspektor.
     Danima Mujaga sluša nadmudrivanja gradskog računopolagača i inspektora, dosadiše mu, pa će ih dozvati i podviknuti na računopolagača:
     – Dosta! Šta zamaraš gospodina...
     – Samo da završim, finansijsko... – nakostriješi se i računopolagač.
     – Ne seri! – izdera se Mujaga, pa pouči: – Šta pametuješ danima. Kaži gospodinu, iz Beča, tri stvari: Prvo, šta smo dužni dunjaluku. Drugo, šta je dunjaluk dužan nama. I treće, šta je na sonu. To je računopolagača da saopšti i pokaže, a svi drugi papiri su obično sranje...
     Gradonačelnik je opravdao sve osim pogolemih troškova oko izgradnje kupatila, za koje nije imao ni odluku gradskog vijeća. Bi to povod da ogovaranja ižđikaju čak i iznad Mujaginog ugleda. Krupan lopov, tvrdili su dobro obavješteni. Državnim novcem gradi veliku privatnu banju, potrošio sav gradski novac, i onaj što je krunom predviđen za sirotinju.
     Napadani su i gradski vijećnici, te se oni dogovoriše da na prvom sastanku vijeća postave to pitanje i osude samovolju gradonačelnika. A kada dođe do dugo pripremanog sastanka, gradonačelnik će prije njih načeti pitanje kupatila.
     – Prićate po ćaršiji, olajavate; te Mujaga troši sirotinjske novce, te sebi pravi banu državnim parama, sebi, svoju banu, te Mujaga ovo, te Mujaga ono... Jes, pravim banu, pravim, pićka vam materina, napraviću banu svojim parama, imam ih, crknite, napraviću sebi banu...
     – Polako Mujaga, šta si se nahorozio, šta i ko priča... – prvi koji ne otrpje bi Jova Šola.
     – Ti prićaš, Jova, ti, baš ti olajavaš... – Mujaga na Jovu sruči srdžbu.
     – Nisam, brte, ja... – poče se braniti Jova.
     – Dobro, eto, nisi ti Jova, ali jes Ibrahim – Mujaga okrenu na prevrtljivca i svog najupornijeg ogovarača, koji je, kao kakva žena, ona prava habernosa, stizao u sve sokake, da o Mujagi Komadini ispriča koju ružnu.
     – Nisam, dina mi, niđe ni jedne ružne... – i Ibrahim požuri da se opravda.
     – A, jesi li ti, efendija Murate? – Mujaga ubode sljedećeg po redu.
     – Ne dao Alah, a kako bih to ja... – i ovaj se napravi nevješt.
     Proziva Mujaga jednog po jednog. Redom rekoše da nisu oni, neki slagaše i da prvi put čuju za takve prigovore, a još u naletu bijesa, Mujaga će nastaviti:
     – Pa, dobro, niste vi, a onda ko je? – Užarenim očima, još jednom opali po svim obrazima, sačeka da svi izgovore po riječ nijekanja, pa nastavi smirenije:
     – Pa, dobro, nije niko od vas. Pa, dobro, hoćemo li graditi tu banu?
     – Hoćemo...
     – Hoćemo...
     – Jašta ćemo nego graditi...
     Gradsko vijeće izglasa jednoglasnu odluku, da se gradskim novcem gradi banja Mujage Komadine. Ubrzo se i izgradi, ali se na svečano otvaranje ne odazva mostarska raja.
     Spremio se Mujaga za veliku govoranciju. LJut je. Popeo se na sto, postavljen ispred ulaznih vrata Banje, i izgovorio kratku besjedu:
     – Mostarci! Evo vam bane. Kupaće gaće i dva fijorina u ruku, pa na kupanje u Banu. Ko nema to, gologuz u Neretvu. Ali, od danas, svi Mostarci moraju da se kupaju.


     Koliko je Mujaga Komadina dovršavao zdanja toliko je pridobivao zavidnika. Umorili ga. Darovao gradu najljepšu banju, i umjesto da su mu zahvalni, Mostarci ga ne vole. Ranije se lakše nosio sa zavidnicima, bili su osamljeni, znao je kome da uzvrati. Kome danas? Ne može čitavoj čaršiji. Boli! Ovako ga je boljelo samo još jednom, prisjeća se, davno, kad je napravio prvu kuću evropskog tipa. Dopovezao ga se hodža Alajbeg. Optužio da je gradnja u silu islama. Uzjario je čaršiju protiv mladog graditelja. Tražio mu glavu u mutna vremena. Optužio da krstom zajahuje polumjesec. Bi mu došao glave da nije Austro-Ugarska smijenila tursku upravu. Ne mogaše oprostiti svom krvniku, hodži Alajbegu, poradiće i on njemu o glavi.
     Austrijski vojnik ne zna za islam i džamije, pa od trideset i šest mostarskih minareta, koliko ih je zatekao u Mostaru, zamislio je da su industrijski dimnjaci, a Mostar industrijsko mjesto! Već prvog dana iznenadiće se i više, zaokupiće ga zapomaganje čovjeka sa visokog dimnjaka. Zaustavio se i sažaljivo gledao u njega. Na vojnika u tom položaju nabasaće Mujaga Komadina, i shvatiće da se vojnik iščuđava mujezinovom ukuisanju podneva. A kad se prisjeti da je na šerefetu hodža Alajbeg, poželje da mu naudi. Približi se tuđem vojniku, pa se i on poče glasno iščuđavati.
     – Šta, onaj radi na onoj visini? – zapitaće ga vojnik.
     – Kuka, vidiš kao i ja – odgovoriće prolaznik, Mujaga.
     – A, zašto kuka? – zapitaće taj tuđi vojnik.
     – Zašto?! Popeo se i sad ne može da siđe – ozbiljnim glasom uzvratiće Mujaga.
     – Otkad je gore? – radoznalo će vojnik.
     – Ima tri dana – poluglasom će Mujaga.
     – I stalno kuka? – sažaljivo će vojnik.
     – Stalno, niko mu ne može prići i pomoći – potvrdiće Mujaga.
     Ne časeći, puščanim metkom vojnik skide kukavca, iz sažaljenja mu je prekratio muke, kasnije je objašnjavao na sudu, i pozivao na građanina prolaznika, kome je zaboravio fizionomiju.


     Tako je mogao vratiti pojedincu, ali danas, poslije Banje, ovolikim zavidnicima, ne zna kako bi. Ali nastavio je da gradi, i nanovo dokazuje, a čaršija voli ga manje za koliko vrijedi više. Može li se čovjek natovaren masovnom zavišću razbremeniti?, pita se Mujaga. Može i mora, mislenošću i radom. Odlučan je.
     U povodu carskog rođendana, za svečanu dvorsku večeru, na spisku naći će se i ime Mujage Komadine, pa se tako još jednom obreo u Beču. Prošetaće gradom, sam, da ukrade koji projekat, objasniće pratnji i izgubiće se u velegradu. U neko doba, kao što to hoće kod starih ljudi, Mujagi se pripišalo. Okretao se tamo-amo, ne ugleda klozet, pa se prisloni uza jedan zid, odriješi šalvare i zapiša. Bahnu policajac i uhapsi ga. Mostarski gradonačelnik doživje neviđenu neprijatnost. Oslobodiće ga tek po intervenciji Dvora. Pozlaćene carske kočije preuzele su ga iz hapsane, ali ga nisu smirile.
     Na mostarskoj željezničkoj stanici se okupilo građanstvo, da dočeka svoga gradonačelnika, koji dolazi ravno iz Vijene. Na opšte nenadanje, Mujaga ne pođe za govornicu, umiješa se u narod. Za ruku dograbi dvogodišnju djevojčicu i povede niz Ričine. Snebivajući se, masa okrenu za njima. Kad stigoše na Musalu djevojčica će prošaputati:
     – Ja ću piškiti.
     Kao da je to i očekivao, Mujaga dijete zavede u park, skide joj gaćice i otpusti je. Dok je dijete piškilo, on je iz torbe vadio smotke papira. Dozvao je gradske službenike, doveo ih do mokraćne mrlje, u ruke im ugurao smotke pa naredio:
     – Ovdje napravite ćenifu. I gradsku česmu. Evo vam projekat.
     Nakon što djetetu dade slatkiše, osobitom pažnjom odabirane u Beču, starac i dijete nastaviše šetnjom uokruživati grad. Na raskrsnici za skretanje na Stari most, dijete će opet:
     – Piškiću!
     – I ovdje ćenifu! I česmu! Isto kao i na Musali! – naredi gradonačelnik.
     Djevojčica je piškila još tri puta, a na tim mjestima, do nekoliko mjeseci, niklo je pet veleugodnih zdanja – ćenifa, kojim će se Mostarci, poput spomenika, desetljećima ponositi, i Mujagi Komadini dobro nazivati. Ovim klozetima, potrebnim jednako i velikim i malim glavama, Mujaga Komadina konačno i nepovratno pridobio je naklonost i Mostaraca.


     Mujaga Komadina je postao neprikosnoven otac grada, čaršija se ponosi njim ali se njemu i obraća za pomoć. On pomaže koliko hoće i može, a nesporazume izglađuje duhovito.
     Četiri vojnika se obratila molbom muftiji, da im produži po dva dana dopusta, da u svojim domovima proslave Bajram. Muftija je produženje odobrio, ali je o tome zaboravio da obavijesti nadležnu komandu. Ni krive ni dužne, četvoricu mostarskih vojnika pozva vojni sud. Očevi im se nađoše kod gradonačelnika, Mujage Komadine. On ih primi toplo i umiri:
     – Dobro! – škrto će Mujaga, zamisli se, pa nastavi: – Sinove vodite kućama, a šesti dan da ste ih poslali u jedinice.
     Istoga dana mostarski gradonačelnik objelodani epidemiju tifusa i zabrani ulazak i izlazak iz grada. A do pet dana izdade novu naredbu, po njoj je epidemija tifusa prošla. Po jedan plakat posla zadocnjelim vojnicima– da ponesu u svoje kasarne.


     Drugom prilokom, kada ono na Mostar pade snijeg koji je rušio kuće, gradonačelnik Mujaga Komadina se obrati vojnoj upravi, sa molbom da vojska pomogne skidanje snijega sa krovova. Iz straha da momci ne nazebu, kako je objasnio komandant, vojnicima nije dozvolio da pomažu akciju.
     Mujaga Komadina se zabrinu, jer samo vojska može spasiti katastrofu grada. Uputi se do komandanta i dade garanciju:
     Ni jedan vojnik neće se nahladiti. Odgovornost preuzimam ja. Imam ja za to lijek.
     Po Mostaru, strogom naredbom, pokupi sve suhe smokve, pa ih podijeli vojnicima koji će čistiti snijeg: Ko pojede šaku suhih smokava, ne može se nahladiti, objasnio im je.
     I, zaista, vojnici su sa svih krovova uklonili snijeg, a ni jedan nije nazebao.


     Dobročinitelj Mujaga Komadina nije mogao uvijek pomoći, često se žalostio zbog toga, ali i ljutio na nezadovoljnike, one što svaki dan traže nešto. Presretali su ga na ulici i molili. NJih se, a da ih ne povrijedi, oslobađao ovako.
     Kako je i inače Mujaga svaki dan i u svako vrijeme pod pazuhom nosio štrucu, u trenu primicanja uličnog molioca, on bi zalomio zalogaj hljeba, ubacio ga u usta, pa u prolazu promrmljao:
     Ne mogu govoriti punih usta.


     Odnio je sve bitke, i one sa monarhijom, koja je sve bliža pohodu ka Crnom moru. Ona na svaki način nastoji udovoljiti Bošnjacima, čak će im podariti i dolazak cara. Car će posjetom udostojiti i Mujagin Mostar.
     Poznati germanofili i uvaženi mostarski profesori napisaše pozdravni govor, koji će gradonačelnik naučiti naizust, i na svečanom dočeku kazati kao domaćinsku besjedu.
     Mučio se Mujaga sa stranicom krasnopisa, koju su mu profesori čitali po tri puta na dan, ali je u glavi ostajalo malo od tih čudesnih riječi. Dva mjeseca se rvao. Lakše bi sagradio još jedan Mostar, nego naučio sve to, žalio se prijateljima. Primicala se besjeda a on postajao sve nespokojniji. Prevrši dolaskom dvorskog policajca, koji je tu da unaprijed osigura visočanstvo od kakvih izroda. Grubo nastupi, pa ga Mujaga zamrzi od prve, ali morade s njim u obilazak grada, da zajednički uoče sva moguća opasna mjesta, na koja će postaviti obezbjeđenje. Krenuše fijakerom.
     – Za Mostar je ovo prevelika vijećnica – kaza nezvan gost i upita: – Ko vam je ovo napravio i za koliko vremena?
     – Ja! – požuri da se pohvali graditelj, i doda – za osam godina.
     – Toliko dugo – začudi se Bečlija i doda – mi bi to, u Beču, za četiri godine.
     Kad stigoše do mosta Mujage Komadine, gradonačelnikovoga ponosa, saputnik se opet začudi, kaza:
     – I ovakav most imate!? Za koliko njega napraviste?
     – Ja ga napravih, za jedanaest mjeseci. Moj je i projekat – ushićeno će Mujaga.
     – A mi bi to, u Beču, za pet mjeseci – posprdno i hladno će evropejski policajac.
     Do suza je povrijeđen graditelj, ujeo ga bečki kicoš i špijun, pa poželje da zaustavi fijaker i izbaci ga na ulicu, ali se ne usudi, ipak, u pitanju je velika zvijerka, kasnije će se požaliti prijateljima.
     Uklipio Mujaga i ne progovara ni jedne. Ne popusti ni pred sljedećim uvredama. Jednu ne otrpje.
     Pred velelepnom zgradom gimnazije, zaista, gost se iskreno zadivio. Kaza:
     – Ne bih vjerovao da na Balkanu postoji ovakvo što. Kad je pravljena?
     – Ne znam, dina mi – ozbiljnim glasom će Mujaga i nastaviti: – Ne znam, ali, jutros, kad sam prolazio na posao, još joj nije bilo temelja. – Kaza pa pogledom ošinu saputnika, koji će domalo postati poslušan, pa i zadatak osiguranja obaviti po gradonačelnikovim savjetima.
     Na svečano ukrašenoj željezničkoj stanici okupio se neviđen svijet, na binu se penju gradonačelnik i car, a narod plješće i propinje na prste. Mujaga Komadina ih ne vidi, ni pratnju, domalo ni cara, zabavio se stranicom krasnopisne besjede, preslišava se, priprema da izgovori što tečnije. Vaspostavio se tajac, uobičajen pred besjedu, tada iskorači gradonačelnik i u času pobrka red zadatih riječi. Ispreplele su se čudesne riječi, Mujaga je pobrkao početak. Zaboravio besjedu. Muči se prisjećanjima. Muči. Zaboravio. Dječačkim izrazom lica podiže pogled do carske krune, pa otpoče krupnim glasom:
     – Care, Franjo! Jebeš mi mater, ako mi nije milo što si došao u Mostar. Dobro nam došao!


     Baš ovu sliku i riječi gradonačelnika Mujage Komadine, Mostarci će godinama pamtiti i prepričavati.
     Ona je danas posebno prisutna. Lebdi povrh posmrtne povorke. Nepregledne. Brojnošću se može porediti samo sa onom iz dočeka carske krune.

     Pogledi preko povorke, na bilo koju stranu grada, zaustavljaju se na stamenim Mujaginim građevinama. One su se izdigišile, jer one tako odaju dužnu poštu svom stvoritelju.