Početak

Nikola Buble

Ganga u kontekstu svekolike autohtone folklorne glazbe dalmatinske Zagore i zapadne Hercegovine
- fragment

GANGA

Ganga je danas (1989.) najpopularniji vid narodnog glazbenog izražavanja te ujedno najreprezentativniji glazbeni oblik autohtone folklorne glazbe većeg dijela područja središnje dinarske zone. Rado je izvijaju stanovnici, domoroci, ruralnih okružja kao i stanovnici neposrednog ruralnog podrijetla, s područja dalmatinske Zagore, Hercegovine, te susjednih područja Bosne. Poradi nagle i velike migracije stanovnika, u zadnje vrijeme, ganga je, za razliku od bliže i dalje prošlosti, sve češći gost urbano-ruralnih i urbanih sredina, Većina onih koji su se imalo ozbiljnije bavili gangom kažu da je potekla iz Imotske krajine, odnosno da je njeno izvorište u Imotsko-bekijskom polju. U korist navedenog svjedoče i kazivanja mnogih dalmatinskih Zagoraca i Hercegovaca, među kojima je znatan broj onih koji podrijetlom nisu vezani za Imotsku krajinu. Tako npr. starosjedioci Ljubuškoga i bliže okolice usmeno će vam priopćiti kako je "ganga u njihov kraj došla 1905. iz Dalmacije, iz Imotske krajine preko Posušja i Bekija" (Boras, 1986.). I sama ganga, na svoj specifično mudar način, putem nadaleko znana dvostiha:

"GANGO MOJA 'KO TE IZMISLIJA

ŠKUTOR MATE, ĐAVAL GA ODNIJA"

nudi glede svoga podrijetla istovjetan odgovor u pojmovima koji se kriju iza imenica "škutor" i "Mate".

Istraživači su još suglasniji u konstataciji da je ganga relativno novija pojava, nastala oko 1900. godine. Ganga je "bazirana na mnoštvu arhaičnih strukturalnih elemenata" (Petrović, 1983.) i stoga je prije svega novija po tome što je u vrijeme svoga nastanka bila uočljivo različita od svojih prethodnica (starijih glazbenih pojava) i suvremenica, a kasnije i suputnica u vremenu do danas; različita po tome i utoliko što je gradeći svoje ustrojstvo na njihovim tradicionalnim sadržajnim elementima od svake uzimala po nešto. Dakako da je posjedovala, već u svojim počecima, i neke stvarne, vlastite posebnosti, "novine" i to takvih obilježja da se nije mogla, kao što se ne može ni danas, tretirati kao oblik u potpunosti naslijeđen iz prošlosti. Međutim, s druge strane, te vlastitosti nisu imale, niti u naše vrijeme posjeduju karakter koji bi gangi oduzeo pridjevak "samorodne", a kamoli "tradicionalne" glazbe. Ganga je praktički najviše "uzela" od tzv. putničkog pjevanja (naziv kojim mnogi ljudi Imotske krajine i zapadne Hercegovine označavaju jednu od brojnih varijanti ojkanja, tj. treskanja) koje joj je prethodilo, od zvuka gusala, odnosno sviranja na guslama, te od, kako svjedoči I.Glibotić, od veoma starih napjeva u kojima su oba glasa pjevala tekst. Zapravo, kratko rečeno, ganga je po sadržaju i formi glazbena pojava koja je najvećim dijelom nastala tako što je pojednostavljenom obliku ojkanja (putničkog pjevanja, treskanja) inkorporiran zvuk oponašanja gusala, ili pak jednostavno pridodana dionica oponašanja zvuka gusala. Dakako da su u tom dinamičnom procesu prvotne dionice ojkanja doživjele stanovite promjene i na kraju dobile drukčiju ulogu, a time i ponešto izmijenile svoj glazbeni karakter. Navedenom ide u prilog činjenica da narod mahom drži da naziv ganga potječe odatle što su (do u razmjerno bližoj prošlosti uglavnom, a danas u mnogim prilikama, dok je glavni pjevač pjevao tekst u cijelosti, drugi pjevači (nisu nužno ni znali tekst) pjevali napjev na slogovima gan-gan, gen-gen, gun-gun, ponajvećma prema vokalima pjesme, hotimice imitirajući gusle (neki kažu još i diple i svirala). Otuda i danas, prema svjedočanstvima više istraživača, običaj da se za pjevanje onih koji prate, "voze", "gangaju", vodećeg pjevača, na muklim vokalima ili slogovima, kaže da "gusle"; otuda i uzrečica pjevača gange: Ti pivaj, ja ću guslit (gudit).

Ivan Glibotić i Mijo Milas (Glibotić, 1978.; Milas, 1981.) slažu se da riječ ganga nije bila poznata prije i da se pojavila zajedno s dotičnim načinom pjevanja odnosno s dotičnom vrstom napjeva, što će reći gangom. Stariji ljudi, mahom, rođeni prije 1890, (prema M. Milasu) ne samo da nisu pjevali gangu već do oko 1900. nisu ni čuli kako za riječ ganga tako ni za način pjevanja, odnosno napjeve koji se zovu ganga. Neki stručnjaci, opet, kažu da bi se naziv ganga mogao dovesti u vezu s albanskom riječju "kang" (kenge) što znači - pjesma, veselje, zabava. Pojedini lingvisti u pojašnjavanju termina ganga idu dalje i tumače da je albanska riječ "kang" (kenge) nastala od latinskog glagolskog oblika "canto".

Glasovi koji sudjeluju u tvorbi gange najčešće su u sekundnom odnosu. Prateći glas u gangi je uvijek viši u odnosu na vodeći. Najvažnija odlika gange prema A.Petrović je sljedeća: "Ispred promjenjivih osnovnih tonova grupni part koji ispjevava vokale, obavezno izvodi kratke ukrasne tonove ili grupe od dva ili tri tona, koji su uvijek ugođeni iznad tonova osnovne melodijske linije. Ovi ornamentalni tonovi u narodu su nazvani kao sjećanje ili jecanje (...)" (Petrović, 1983.). U glazbenom ustrojstvu nekih ganga sudjeluju tri dionice - vodeći glas i dva različita prateća glasa. Usprkos činjenici da je "neobično naći dvije gange ispjevane na identičan način", te da su gange veoma podložne varijacijama i improvizacijama, "samo uvježbane grupe pjevača ganga, čiji su članovi u bliskim međusobnim odnosima", obvezatno istog spola, podjednake dobi, istog socijalnog podrijetla i društvenog sloja - mogu postići ono što ganga imperativno ište: "savršeni efekat zvučnog jedinstva" (Petrović, 1983.) Osim navedenog za ostvarivanje spomenutog efekta još su od važnosti slijedeće činjenice praktične naravi: gangu ne pjevati sjedeći, pažljiva odmjerenost tjelesne blizine izvođača gange prilikom pjevanja, tj. položaj pjevača u skupini; najbolje je pjevati u troje (najviše petero); isključiti upotrebu jezika pri pjevanju; isključiva i znalačka uporaba tzv. grlenog načina pjevanja (pravi pjevači gange nisu podložni nagloj promuklosti); uloga pjevača koji počinje napjev (on daje karakter, intonaciju, ugođaj itd.). Postoji niz lokalnih naziva za gangu: brojalica, rastezalica, bosanska, najinska, brđanska, bekijska, lištička itd. Prema kazivanju danas ponajboljih pjevača gange, npr. Jure Begića, u gangi prevladava glazbena komponenta. Stoga je, kazuje Begić, u interpretaciji najvažnije optimalno izraziti glazbeni sadržaj, formu, zvuk tj. ostvariti žejeni glazbeni cilj. Koliko je to u suprotnosti s izjavama mnogih, kako laika tako i stručnjaka, napr. C.Yriartea (usp. Dobronić, 1915.), koji piše da u glazbi kojoj pripada i ganga "nema ni melodije, ni forme ni zvuka". Zorni primjer kako C.Yriarte, kao i mnogi drugi, promatrajući glazbeni svijet kojem pripada i ganga s gledišta zapadnoeuropske glazbene kulture ne može, niti se trudi, spoznati kako upravo ondje gdje on ne nalazi zvuka jedna druga glazbena kultura vidi "savršeni efekat zvučnog jedinstva".

Nije svaka ganga "dobra" ganga; ima "dobrih" i "loših" ganga - kazat će vam narodni pjevači. Ganga je simbol regionalnog, a najposlije i nacionalnog identiteta. (Ovdje, držim, valja istaknuti, kako folklorne pojave samo dijelom možemo vezati uz obilježja jedne nacije, na što uostalom ukazuje i ganga: pjevaju je poglavito Hrvati iz Hrvatske, Hercegovine i Bosne, nazočna je i u glazbenom izričaju Srba, dijelom iz Hrvatske a ponajviše iz istočne Hercegovine, a izvijaju je, doduše najmanje od nabrojenih i Muslimani iz Bosne.) Preko poetskih sadržaja svojih tekstova, koji su gotovo uvijek suvremeni i djelatni, ganga kumulira i očituje narodnu mudrost. Gangu prizivaju podjednako u boli, tuzi, razonodi, veselju, dokolici, sreći, ljubavi... Zna biti nasrtljiva i plaha, vesela i tužna, gruba ali i nježna... Mladi naraštaj kao da joj nije preveć naklonjen. Mijo Milas je 1981. godine zapisao: "Ona će (ganga) za koju godinu potpuno nestati (...)". No, ona i dalje živi, doduše, podosta manje intenzivno negoli u bližoj prošlosti, ali se zato danas čuje po njemačkim radilištima, gradovima i kolodvorima podjednako kao i prije petnaestak godina, kada je na istu činjenicu upozoravao Ivan Glibotić.

“ĐAVA’ ODNI’ NJEMAČKU I MARKE
JA SAN OSTA BEZ ĆAĆE I MAJKE"

zbori potresno ganga, posvjedočujući na najjednostavniji način svoju lucidnost i spremnost da se svojom aktualnošću odhrva zaboravu.Pri tome joj ne manjka hrabrosti, a počesto ni naglašene zajedljivosti, pa čak i na račun svojih tvoraca i nosilaca. Krajem 1989. godine, zabilježio sam tekst jedne gange koji dijelom ocrtava njezin karakter tzv. tabu teme (lokalnog ili šireg značaja, svejedno) ganga čini onakvima kakve u biti jesu - obične, životne, ljudske i, naposljetku, prolazne.

"KO BI JUDI BIJA REKA LANI
DA ĆE BOŽIĆ SLAVIT PARTIZANI."