GANGA
- iz predgovora za knjigu “Hercegovina pjesmom umivina” Tomislava i Milojke Tabakovic
Govor srca, ogledalo duše, refleksija života, vid stvaralaštva koje se prenosi s koljena na koljeno, starije od Turskog vakta. Pouzdano se ne zna vrijeme njenog nastanka, ali vjerovatno nastala kao izraz ljudske potrebe, stara je koliko i ljudsko društvo...
Narod smatra kako naziv ganga dolazi od toga što pjevaci koji prate glavnog pjevaca cesto ne znajuci stihove, pjevaju slo gove gan... gan... ga... ganga.gun...
Ganga je svojevrsna lektira, uciteljica života, trajanje i vrijednost joj potvrduje vrijeme. Svi nacini narodnog izvornog pjevanja u Hercegovini su ustvari ganga, tvrdokorna, opora, gorka, disonantna, ali milozvucna. Odraz vremena, enciklopedija narodnog života. Optuživana i sudeno joj kao „unutrašnjem neprijatelju". Proglašavana krivom zato što pjevac koji vodi pjesmu „laje" protiv vlasti, a prateci glasovi ga pokrivaju kako se ne bi razumjele rijeci: Turci, Srbi, cetnici i, ne daj bože neka osuda aktuelnih mocnika, nešto što zalazi u istoriju, a nije po volji vlastima. Ali ganga, k'o ganga, narod k'o narod, niko mu ne može zacepiti usta. Tako je svak radio svoj posao, a u gangi sve ostajalo zapisano kao u ljetopisu.
Nju je iznjedrila kolektivna narodna duša, to je govor srca, vez djevojacki i dio tradicionalne narodne nošnje. Gangu Istocne "Hercegovine karakteriše jaci senzibilni naboj od Imotske rere i uopšte od nacina narodnih pjevanja Zapadne Hercegovine, na koju jak uticaj vrši dalmatinsko pjevanje. Tematska lepeza u Srpskoj Hercegovini je mnogo bogatija, a tekst je poeticniji, naslonjen na bogatu etiku ovog naroda i burnu istoriju. Ona stoji u vezi sa guslama i desetercem, a rodbinski je vezana sa becarcem i krajiškom i lickom ojkacom.
Autohtonost joj je zato teško odrediti. Njeno carobno sazvucje pronosi se i leti kroz vrleti, kroz vrijeme, cas se kao bura obruši niz Bilecku valu, cas se opet pewe Volujaku i Lebršniku, pa se onda dira po prostranom Gatackom i Nevesinjskom Polju, kroz pitominu Dabra, tece Trebišnjicom do uvora u Popovu, pa opet k'o vijarac zaokrene uz Neretvu, te Bregavom i evo je na Dabarskim barama kao preteca elektronskim medijima, internetu i mobilnoj telefoniji i sve tako ukrug javlja. Ništa joj ne promakne. Zna sve, i kad ce gora ozelenjet i kad ce mladoj cobanici „na zlo" svanut, de davo spava i s kim se do-mundava, kad je de koji dernek i kad valja ici crkvi.
Ima tu i geografije i etnografije, istorije, filozofije, književnosti, politike i cega sve nema...
Udacu se tamo pro Morina
da ne znaju za me bez novina...
Za biti književni kriticar:
Vuk Draškovic iz Slivalja knjige piše kako valja.
Umije sarkazmom da brani nejaceg:
U gatackoj strmoj strani,
pašcad laju, vuk se brani...
Cesto radoznala i puna nadgornjavanja:
Pjevaj mala janje moje malo,
pjevaj zlato dok si neudato,
omanje ceš kad kod mene dodeš...
Poljem se vija oj Zor Delija...
Narod je vizionar. Nikoga ne štedi. Ganga ima na sve pravo, ona ima pravo svakoga metnuti u svoju kajdu, pa i proslavljene i omiljene, kao i one koji nisu na njegovoj strani, ili mu o glavi rade.
Ganga ne štedi ni ovu ni onu stranu, mada je vrlo oprezna i „pipa" da ne bi pogriješila...
Podjele, usud ovog naroda, i u njegovoj pjesmi se ocitavaju. Zato ce ponekad i ganga iznevjeriti svoj kredo i prihvatiti prevrtljivost u duhu one: ko bi gore, dode dolje, ili zeman kule po primorju gradi, zeman gradi, zeman razgraduje. Zna ganga da je svaka sila za vremena, pa i ona povremeno okrene curak naopaš.
Ona cuva neke zabranjene pjesme zbog kojih se nekad išlo u aps, strpljivo cekajuci da im dode vrijeme da ih lansira, da se opet prolamaju i jece. Zabranjene pjesme, postace aktuelne, iako su koliko juce njihovi pjevaci dopadali apsa, ali su ih pjevali pa šta košta da košta...
Kad uminu burna vremena, kao da jenjava želja za takvom pjesmom, jer nema kome da prkosi. Ili što nije zabranjeno, nije ni slatko, kao zabranjeno voce ili ljubav.
Miladin (Bojovic) Tomovic, profesor