Početak
 

VASA KISA
- pogovor autora na kraju romana VASA KISA

     Vasa Kisa je autentična ličnost. U Mostaru i Hercegovini samo su vojne vlasti, poreždžije, policije i grobari znali da je u mostarskim matičnim knjigama zaveden kao Vaso Kisić, rođen 30.12.1898, umro 19.4.1959. godine.
     Uoči Prvog svjetskog rata učio je bačvarski zanat u Pešti. Učesnik je i tamošnje Bela Kunove revolucije.
     Hapšen je oko stotinu šezdeset puta, a protjerivan iz Mostara sedam puta.
     Vasa Kisa se izgovara brzo – pod mostarski. Među prvim su riječima koje izgovaraju mostarska djeca; prve šale sa kojima se susreću su Vasine, a i za mnoge druge, koje Mostarac čuje bilo kad u životu, sklon je da vjeruje da su njegove. S koljena na koljeno, prepričavaju ga mladi i stari, siromasi i imućni, neuki i učenjaci, obezvlašćeni i vladari, plašljivci i heroji, seljaci i građani – svekoliki Hercegovci.
     Slušao sam o njemu još u predškolsko doba. I sad pamtim riječi koje sam gonetao: Riba-ipo, dinar-ipo, koliko je pet-ipo riba? pita Vasa Kisa.
     U radnoj knjižici Vase Kisića ubilježen je jedan dan, za dva sata koja je odradio u Rudniku uglja. Od tada, pa do tragičnog kraja (harikiri), bavi se samo svojim poslom – liskalukom.
     Liska je provinicijska unitarna imenica, nastala u Mostaru, davno. Neugasiva je u Hercegovini. Liska je veseljak, trehaš, zabavljač, kazivalo, mangup, tvorac dosjetki i sitnih laži, uman čovjek, stanovnik birtija, sokaka i sijela, čaršijski depo informacija, savjest grada, nadničar duhom, dežurni kritičar zla i afirmator dobra. NJegovo je da glasno izgovori ono što čaršija misli – a ona ne smije reći. Liske je da se upravlja po bečkom bontonu, njegovo je i da svaki namjernik ostane u vječitoj ljubavi sa Mostarom, da nejakog zaštiti a jakog zajaše, da zabavlja čaršiju – a da se niko ne naljuti na njega.
     Liska je sve to i ništa od svega toga.

     Autor