Početak

Božo Čučković

Važna je vuna
Došao veterinar sa tehničarem radi osjemenjivanja ovaca, veterinar postariji, skoro ćelav, a tehničar znatno mlađi i kosmat. Posmatra ih baba pa će naglas:
- Nemoj ti, stari, nego pusti ovog mlađeg. Pored mlijeka, meni treba i vuna!
Tada je nastala i pjesma:
(”Ovce moje, mirujte u toru,
Sad će doći ovan na motoru.")

 Paščad u šljiviku
Jovo Krstov imao je pored kuće veliki šljivik. Dječaci su često navraćali u ovaj šljivik i brali šljive, kad bi vidjeli da je Jovo otišao u Gluminu za ljetnu ispašu.
U šljivik su najčešće navraćali Gojko Radovanov i Neđo Gajov. Kad naberu dovoljno šljiva u košulju i donesu da na miru jedu. Novo Radovanov uvijek im je tražio da i njemu daju nekoliko šljiva. Oni nisu htjeli da mu daju, jer je izbjegavao da ide sa njima u branje. Ipak, jednom prilikom, odlučio se i Novo da ide u šljivik, kad je vidio da je Jovo zamakao za Ogriju. Međutim, Jovo je primijetio da mu se smanjuje rod šljiva, i tada, još dok je Novo bio na šljivi, namjerno se vratio. Došao pod šljivu i povikao:
- Ko je to gore na šljivi!?
- Evo ja, Jovane! - treperavim glacom odgovorio je Novo.
Na to će Jovo:
- Neka, kad si ti, Novo. Beri, samo da nijesu ona paščad.

Akim i cicvara
Akim Simov, brat Luke, Mitra i Rista, bio je mladić nevjerovatne snage. Podizao je konja na ramena. jednom, dok je bio u planini, svratio je u kolibu i tražio od žena da mu skuvaju cicvaru.
- Bogami, nećemo je svaki dan kuvati.
U kolibi je bila mješina od 100 oka sira (120 kg).
Kad je viđe, Akim reče:
- Ako ovu mješinu ne prenesem u zubima oko kolibe, nemojte praviti cicvaru!
Naravno, odnio je mješinu oko kolibe i - pojeo cicvaru.

Luk đeda Luke
- O, đede Luka!- zvala je jedna od nevjesta.
Đed je bio nagluv, a poprilično udaljen od kuće.
- Oj, oj, evo me.
- O, đede Luka, sretan ti unuk!
- Sve mu njegovo, koji ga je đavo navrno da mi se sere u luk.

Zdepasta pita
Stanina i Ilijina najstarija kći, 37-godišnja Ana, od ratne 1914. samohrana majka petoro maloljetne djece, nalazila je glavni oslonac u svom rodu, kod majke Stane.
Predanje kazuje da, kada djeca “iz varoši” dođu, baba Stana tada od taze projinog brašna iz vodenice i svježe vode sa obližnjeg izvora ispred vodenice za svu unučad kuva bijeli kačamak sa puno mlijeka “ko rijeka” ili mijesi pitu sa sirom i kajmakom ili prži kolačiće sa cjeđem od pepela da bolje narastu.
Jedne prilike unučići su, kusajući toplu pitu “gunđali”:
- Zdepasta ti, baba, ova pita, ništa ne valja - a iz mesingane tepsije malo po malo nestajalo je i posljednje parče.Baba Stana je na to glasno upitala:
- Je li, djeco, kud se djede ta “zdepasta pita”!
(Uprkos nedaćama i siromaštvu, u gornjim Čučkovićima, radeći u vodenici, đedovi i babe oduvijek su bodrili svoju djecu i unučad uzrečicom:
- Dok vodenica radi, ne bojte se gladi - uz dodatnu pošalicu takođe u stihu:
- Vodenica meljuca, sita guza prduca!

Todorova pura
Todor Petrov, mlađi sin Simane, Petrove udovice, ostao je sam kod kuće. Simana, majka, otišla u Trebinje i zapovijedila mu da umijesi kukuruznicu. Poslije Todor priča, pošto mu je to bio prvi put da mijesi hljeb:
- Ja uspi vode - žitko, prispi brašno - gusto, pa opet uspi vode - žitko, prispi brašna - gusto!? I tako dok nisam napunio pune naćve. Bogami, majka je od onog nedelju dana pekla kukuruznicu. 

Ružina kafa
Ruža Jeftova Čučković, Stevanova sestra, udala se za Jakova Parežanina u selo Skrobotno. Jakov je držao kafanu u tom seocetu, pored puta koji vodi od Trebinja za Bileću i Gacko. Tu su obično svraćale kiridžije iz Gacka i Bileće, pa i mladići koji su se spremali na odsluženje vojnog roka ili za put u Ameriku. Svraćali su u ovu kafanu da ispiju po neku čašicu ili kafu za sretna puta. Tako se jednom prilikom skupilo nekoliko mladića “Kod Ruže”, kako se obično govorilo, da popiju kafu.
Ruža je naložila vatru, ali drva su bila mokra, pa voda za kafu nikako da provre.
Ne dočekavši kafu, jedan od mladića obratio se Ruži:
- Dobro, Ružo! Neka ostane naručena, pa kad se vratimo, da bude gotova!
(Poslije toga, ostala je riječ “Nastavi kafu kao kod Ruže”...

Đuraš

Konj Mitra Ristova zvao se Đuraš - ili pogrdno Prdać. Bio je veoma jak i služio je više kao teretni konj za nošenje djevojačkih sanduka sa ruhom - mirazom, nego za jahanje.
U tu svrhu korišćen je ne samo kod Gajovića nego i kod drugih bratstvenika pri udaji i ženidbi.
Jednom prilikom Mitar ga je posudio tošu Anđeliću da ide s njim u svatove. Tada je Tošo, kao momak, tukao Đuraša i tjerao ga da trči i poskakuje. Često je Tošo svraćao u kuće pružajući pljosku i nazdravljajući domaćinima. Tada bi zaostao iza svatova, pa je tukao Đuraša da galopira da bi stigao odmakle svatove. To je Đuraša iscrpljivalo, jer je svadba ponekad trajala i dva-tri dana.
Konji su, poslije svadbe, vraćani kućama. U slobodno vrijeme Mitrovi ukućani bi zapinjali Đuraša u nekoj dolini ili ogradi da vezan pase. Međutim, u njegovoj glavi zapretalo se sjećanje na Tošine batine i na težinu navedenih sanduka koje je nosio ne samo na samaru nego i na utrešelj, pa kad god bi neko zapjevao u selu, onda se Prdać iz petnih žila upinjao da pokida uže ili iščupa kolac. Onda bi pobjegao u planinu Gluminu, daleko od ljudi i očiju. Toliko mu je straha i terata zadavao taj svadbeni običaj koji se lomio preko njegovih sapi i leđa.

S konjima bi lakše

Simo Lakov je sa dvoja dva sina čitav dan brao i prevozio grožđe iz svog vinograda. Kad su dotjerali posljednja kola sa punim korpama i ispregli konje, odlučili su da vlastitim snagama uguraju kola sa grožđem. Simo je držao za rudu i trebao je samo da upravlja. Sinovi, Vlado i Neđo, gurali su kola. Kola i ruda su se povijala čas u jednu, čas u drugu stranu. Sa njima i Simo, koji se trudio da održi pravac rudom, ali u jednom trenutku sve mu se smučilo pa je dobacio sinovimia, uz sočnu psovku:
- Ja u jednom cugu mogu s konjima da ućeram kola, a s magarcima - ne mogu nikako!?

Ručak nećemo pojesti
Mitar Simov Čučković bio je 1914.  godine, kao i mnogi drugi, mobilisan u austrougarsku vojsku. On je bio u komori jer Austrijanci nisu imali povjerenja u Srbe i nisu ih slali u borbu prema Srbiji. Plašili su se da će Srbi iskoristiti prvu priliku i pobjeći svojima.
Dok su kuvali ručak na frontu je grmjelo iz svih oružja. Na ratištu je jedan Parežanin, znajući da Mitar