Početak

Ljubiša Anđelić
(Iz knjige "Vojnici bele lađe")

BRANOVI BISERI

U djetinjstvu, a i kasnije, družio sam se sa braćom Perom i Branom Popovcem. Brano je bio najmlađi od četvoro djece pekara Lazara. Kada je Lazar došao iz Nikšića, otvorio je u Bregovima pekaru. Njegove zemičke mi djeca u slast smo jeli. Oko pekare sve je mirisalo na svježe pecivo. Lutali smo okolo, kasno noću. Tada je pekara radila punom parom.

Pero je završio za električara. Brano nije mogao da se opredijeli za životni poziv. Bio je sklon raznim vragolijama. I u sportu, kojim se bavio, bio je nestalan. Počeo je u "Leotaru" kao plivač. Ubrzo se našao na golu vaterpolo tima. Sve je to napustio. Otišao je u ring. Više je izvodio komične pokrete nego boksovao. Kao da je želio da nasmije publiku. Ni medu konopcima nije ostao dugo. Prebacio se u atletiku. Na stazi je bio kratko.

Brano je od svega jedino zadržao smisao za, samo njemu, svojstven humor. Njegove šale mnogi nisu razumjeli. Ponekad smo se Branovom ponašanju čudili i mi s kojima se najviše družio.

Kada je "Leotar" gostovao u Kotoru, spavali smo u Đačkom domu i jednoj kući. Dva objekta dijelila je samo uska ulica. Kod kćerke, vlasnice kuće, lijepe Nine, Brano je brzo stekao naklonos. Kotoranku je obasipao ljubavnim epitetima. Kasnije i poljupcima.

Tu ljubavnu "predstavu" izvodio je uz prozor, okrenut prema Đačkom domu. Jednom rukom grlio je Ninu, drugom grabio kolače iz činije i bacao ih svojim drugaricama iz kluba, na prozor doma. Kolači su padali i na popločanu ulicu. Njima su se tu sladile brojne kotorske mačke.

Sjutradan, na plivalištu "Primorca", Nina je bodrila leotarce, a ne svoje. Ispratila nas je do autobusa. Dugo nam je mahala. Na nagovor Brana, mi smo skandirali njeno ime. Mogli smo na tom gostovanju dobiti i nevjestu. Dok smo u autobusu o tome razmišljali, Brano je već izvodio nove vragolije.

Na regrutaciji, u zgradi pored Saborne crkve, našao se i Brano. Kao od majke rođen došao je do stola gdje je sjedila komisija. Stao je mirno i majoru, predsjedniku komisije, odsječno rekao: "Druže majore, ako mi ne date tri godine mornarice, žaliću se vrhovnom komandantu!" Svi su ga s čuđenjem pogledali. Pitali su se ko je ovaj mladić? Regruti, uglavnom, nastoje da služe kraći rok ili da izbjegnu vojsku. Ovaj hoće da u uniformi ostane najduže! Članovi komisije su se nešto šapatom dogovarali. Onda je major rekao: "Dobro, bićeš mornar!"

Brano je imao običaj da nam neki događaj ispriča i protumači na svoj način. Tako me je poslije američkog iskrcavanja na Mjesec zaustavio na ulici. Rekao mi je: "Imam nešto važno da ti kažem. Ti stvarno, Ljuba misliš da su se Ameri iskrcali na Mjesec?" Rekao sam potvrdno. Prišao mi je bliže i šapatom dodao: "Ludove, iskrcali su se u Nevadi. Tu je zemljište slično kao na Mjesecu. Zajebali su čitav svijet, a posebno Ruse!" Poslije ovih riječi nisam znao šta da mislim o njemu.

Često je sa Branom bilo interesantno u Dubrovvniku. Znao se izjutra, kada je malo šetača na Stradunu, iznenada proderati: "Ljubiša!" Prolaznici su se naglo zaustavljali. Sa podozrenjem su nas gledali. Starije Dubrovčanke, krstile su se uz riječi: "Ajme, ovo su sigurno neki mulci sa strane!"

Takođe, na Stradunu, mogli smo jednom zbog Branove šale loše proći. Bilo je ljetno veče. Velika gužva. Brano je u masi šetača vidio grupu mornara. Odjednom je glasno povikao: "Mornar!" Mladići u bijelom su se okrenuli i gledali ko ih zove. Kad su nastavili šetnju, naš drug ih je ponovo prozvao. Uznemireni, mornari su skidali opasače. Probijali su se kroz masu da otkriju ko je taj koji ih tako drsko provocira. I mi smo se uznemirili. Brano je ostao "mrtav hladan". Mornari su, srećom, prošli pored nas. Razdraženi, nastavili su da tragaju za provokatorom. Nije bilo opasača po leđima!

Šezdesetih godina Brano je otišao u Sarajevo. Zaposlio se u Narodnom pozorištu. Počeo je da moluje kulise. Ubrzo, bez njegove scenografije, u toj kući umjetnosti nije se moglo. Tako je, preko pozornice, ušao u čarobni svijet slikarstva.