GRETA  I  ENO  

 

pripovjetka Danila Marića


       Jesenja tmurnoća je pritisla mostarske sokake. Školsko je doba, ulice su pune mladeži, ali nema uobičajenog smijeha, žamora i prodornih riječi. Dopuhala je tužna vijest, i čaršija se prilagođava promjeni.
     Istovremeno u beogradskom studentskom gradu osviću neobične – zidne, novine, u njima se iz časa u čas dopisuju svježe vijesti. Na vrhu su krupna slova: Zdravstveno stanje gospođe Habibe. Oko novina je metež.
     U ekstra luksuznoj sobi VMA, najveće balkanske medicinske institucije, sa posebnom pažnjom ljekari bdiju iznad bolesne starice. Posebnost je svakodnevna posjeta bolesnici uvaženog ljekara, generala i akademika Isidora Pape. Izgledom, manirima i riječima bolesnica ne odaje utisak osobe koja može da zavrijedi prisutnu pažnju, i u tome je neobičnost. Dvaput dnevno posjećuju je i po desetak svečano odjevenih mladih ljudi, svako sa buketom u ruci, istančanim ukusom biranog cvijeća. Popričaju sa bolesnicom, razastru gomile smijehova i odu.
     – Ko ste vi, gospođo, pa vas ovoliko paze? – ne otrpje glavna sestra, da do koji dan ne razgoliti znatiželju.
     – Ja sam majka predsjednika opštine iz Mostara – ponosno će odgovoriti bolesnica.
     – Jest mi, vala, i Mostar neki grad! On i njegov predsjednik...! – nipodaštavno promrmljaće sestra.
     – Jeblo ti pašče mater! I tebi i onome ko te ovdje zaposlio. Ovdje bi morale da rade kulturne i obrazovane sestre. A vidi tebe, sto oka, mora da te ćaća pravio u svinjcu – iz do maloprije mirne i ćutljive bolesnice krenula je bujica riječi, koju više neće zaustaviti niko. Čak ni general Papo.
     Tako je počeo odlazak Habibe iz života, neobično kao i dolazak.

         ***
     U potrazi za korom hljeba djevojčica je dopala gradske služavke. Kad se najede, umi i obuče u čiste haljine, Mostar dobi najzgodniju djevojku. Razumjevši da govore za nju da liči na čuvenu glumicu Gretu Garbo, i ona će poći u kino – prvi put u kino, da vidi tu čudesnu svjetsku ljepoticu.
     Liči na nju, uvjeri se od prve, pa će početi da je oponaša, frizurom, gestovima i odjevanjem. Doraste do kopije ljepše od originala, saglasi se i ona i čaršija.
     Nazvaše je Greta.
     Muška požuda ižđika, cijena njene ljepote poraste do neba. Prvi ne izdrža iskušenju gazda kojemu je služila. Ubrzo završi u raskošnoj javnoj kući. Skupoj. Postade miljenica o kojoj se na daleko zna. Sretno se spojila ženska ljepota i dar milovanja, ljubavnici su objašnjavali visoku vrijednost te mlade djevojke. Ovladavši zanatom, izuzetno zdrava i nježno jaka, umilostila je i smirila nebrojene muške naboje.
     Na pragu njene trošnosti izbiće Drugi rat. Italijanski ljubavnici su okupirali Mostar zbog Grete, šalili su se okupatorski mladići. Brzo je učila jezik i pjesme italijanskih, a kasnije i njemačkih posjetilaca javne kuće.
     Kao što ratom niko ništa nije zaradio, tako će i Greta iz njega izići gologuza, bez igdje išta, ako se ne računa dijete – sin Eno, debeljuco mlitavih očiju.
     Boljševici zatekoše Gretu u oronulom stanju. Odbaciše je u depo islužene robe. Povrijedili je i ujeli za srce, do kraja života im to neće oprostiti. Seljaci sljegli iz šume i prigrabrili vlast, rugala im se, a oni je hapsili zbog tih i sličnih riječi. Umjesto seljacima poče ih nazivati Šveđanima, a pošto su se i domoroci osjećali ugroženim od došla, čaršija prihvati Gretin bunt, pa i ime – Šveđani.
     Nestalo je sjaja u očima bivše miljenice, i ostalog što joj je značilo životnu ugodnost, pa će se u potpunosti posvetiti djetetu. Gologuza ga je kupala do punoljetnosti. Održavala ga je uzorno, uvijek čistim i odjevenim. Ponosila se njim, kicošila ga, ali po modi svoje mladosti, nesvjesno, izvrgavala ga čaršijskim pogrdama.
     Ne mogavši naročito pomoći izgledu svoga već izboranog tijela, zarobljenica ljepote, gospođa Habiba je mirisima čistota tijela i odjeće, opet doprinosila ljepoti grada, kako je objašnjavala svoj čistunluk. Pri susretu sa kojom zapuštenom ženom, ne daj bože, još i prljavog rublja, presrela bi je i žestoko naružila:
     – Sramotiš Mostar, a vidi kako je on lijep i umiven. Pekso jedna. Svako jutro peremo ulice, a ti, pogledaj se, kao za tvorom, za tobom smrdi trag, zasmrđuješ grad. Da više nisi kročila na ulicu neuredna i prljava.
     Bez stana i zaposlenja, kao i ostali građani koji nisu radili za revoluciju, vodeći Enu za ruku, Habiba će početi da obilazi kuće, i nuditi se da što pomogne, zaradi i preživi. Posla je premalo, zbog toga okrivljuje ljude i predmete. Na ulicu istresa psovke, galame, prijetnje i drame. U početku su se građani na to zgražavali, ali se vremenom i privikli, i sami postajali učesnici. Na ulicama se rodila svojevrsna otvorena pozornica, koja će postati nezaobilazni dio grada. Ime Greta napadno odbacuje, jer je u vezi sa kurvom, a neće da je to bila, zbog Ene, i žestoko se ljuti kad je ko nazove tim imenom. A uporno je nazivaju Gretom – njoj uprkos.
     – Ja sam gospođa Habiba! – uzvraćala bi kričavo.
     Prvi čin drama je isti. Čvrsto držeći Enu za ruku, svako jutro, izlazi iz podstanarske sobice na ulicu, i započinje dijalog sa prozorima i sokacima, znajući da iza njih izviruju dokone žene, ona ih naziva mahaluše. Potrajaće tako dok se prvi put ne oglasi prozivka:
     – Greta! Greta! – kad će započeti drugi čin:
     – Šveđani, majku vam jebem, prestali travom brisati guzicu, pa mislite da ste postali građani. Koze vam i ovce, a ne načelništva, predsjedništva, policiju i komitete, pa da jebete nas, rođene građane.
     – Greta! Greta! Greta!
     Samo je pitanje vremena kad će i ko će to da izvikne. Što kasnije to gore po prolaznike, jer vremenom akumulira psovke, što duže to veći arsenal, koji mitraljeskom brzinom sasipa. Najgore je najbližem prolazniku, ako već nije uočila izvikivača, uslijedi oganj nebeski, a njega ne može ponijeti niko, mora se braniti i uzvraćati, a njoj to i treba kao povod za rat, koji traje dok ne lipsa napadnuti prolaznik, ulica, okupljena gomila ili ona sama. Ako je lipsala ona, što se desi veoma rijetko, znak je da je naletjela na pravog skorojevića, Šveđanina, koji je odmah pao u vatru, takvi sve mogu otrpjeti osim da mu se kaže da je seljak. Zaplet dovodi do gurkanja, a iza toga i rasplet.
     Za ruku hvata Enu, koji se u vrijeme svađe smješkao i po koji put ponovio Gretinu rečenicu: "Jesi, Šveđanin si." Sa djetetom izmigoljava na kraj gomile, odmakne koji korak, pa požuri sa udaljavanjem i govorenjem:
     – Kako vas nije sramota govoriti prostačke riječi pred ovim kulturnim djetetom? Vidiš, sine Eno, kakvi su Šveđani, prostaci, isti kao i oni u komitetima. Budi svakakav samo nemoj kao oni. Ti si kulturan... Ti si lijep, i moraš uvijek biti lijep, jer ti si dio mostarskih čistota.
     Kad bi vakat za školu, Enu dopade posebna, pa ga je Greta, držeći čvrsto za ruku, vodila do školskih vrata i sačekivala u povratku. Mostarska djeca su mogla da zaborave svoje rasporede časova, ali su Enin pamtili. Sačekivali su Gretu i Enu i pratili ih u koloni. Povremeno dobacuju, tek toliko da Greta ne ostane bez povoda za dramu.
     Eno je izuzetno redovan u dolasku u školi. Nakon velikog odmora napušta nastavu.
     Za vrijeme velikog odmora đacima se dijele besplatni sendviči, kifla sa premazom, pa se oko korpi stvara gužva, posebna atmosfera, koja na djecu ostavlja utisak. Tu se događaju i tuče, i plač, i šale i izvikivanja..., i sve to skupa dobiće jedinstveno ime – kifle. Iza kifla nema te sile koja bi Enu ustavila u školskoj zgradi.

         ***
     Jednom prilikom Eni uduljio čas, nikad dočekati kifle, a učiteljica zapričala dosadno. Eno je ne sluša, ne zna ni o čemu priča. Zanesena u predavanje, učiteljica se prisjeti da bi u nastavu trebalo uključiti i đake, pa započe pitanjem:
     – Ko zna ime pisca...?
     Eno prvi podiže ruku. Začudi se učiteljica i obradova, kazaće:
     – Hvala bogu kad sam i ovo dočekala, Eno zna, digao ruku!? E, hajde, moj lijepi Eno. Kaži.
     – Kad će kifle? – bubnu Eno nakon što je lijeno ustao.
     – Bezobrazniče! Samo ti je žderanje u glavi..! – presvrnu učiteljica, nastavi još žešće: – Tebi fali daska u glavi.
     – Jebla mater, Šveđanko, tebi fali pilana daske – ne jedeći se mnogo, uzvratiće joj Eno.
     – Marš napolje, bezobrazniče jedan! I ne dolazi u školu bez roditelja... – vičući učiteljica se sjurivala ka Eni, dograbiće ga i izgurati u hodnik.
     Pri pomisli da bi mogao ostati bez kifle, raspali se dječačić i sjuri niz stepenice i ulicu. Domalo je požurivao i vukao Gretu, a i ona je udvostručila korake – i jezik:
     – Tako da se ponaša sa ovim kulturnim djetetom... – usput je objašnjavala sve većoj pratnji. I tako sve do učionice:
     – Gdje je, ta, Šveđanka, majku joj nekulturnu, da joj ja pokažem kako treba da se ophodi sa kulturnim djetetom...! – odjekivalo je hodnicima.
     Učiteljica se dosjeti povodu meteža i galame u hodniku. Pođe prema vratima, ali ih Greta otvori prije. Osvrnu se na djecu, koja su je dopratila sa ulice, da broj riječi prilagodi njihovom broju, pa započe:
     – A tu si, Šveđanko! Tu! Prostakušo! Ti učiteljica u gradu!? Na selo ću ja tebe...!
     – Polako drugarice, polako, smirite se drugarice...! – zapomagaće neiskusna mladost, koja bi da raspravi van učionice.
     – Ko ti je drugarica? Nisam ja s tobom čuvala ovce pa da smo drugarice. Ja sam gospođa, toliko bi bar trebala da znaš...
     – Pa dobro gospođo, dobro. Smirite se. Znate, ipak, pred ovoliko djece... Znate, iznervirao me, rekao da mi fali pilana daske.
     – Neka ti je rekao. Neka! I nije ti dosta rekao. Tebi učiteljice, takva si, fali sva daska bosanske drvne industrije...
     – Smirite se, gospođo, molim vas...!
     – Eno, sine, hajdemo od ove prostakuše. Nećeš ti više dolaziti u ovu školu, pa da te kvare Šveđanke. Naći ću ja tebi kulturnu učiteljicu...
     – Neću ići! – pobuni se Eno.
     – Polazi, moje lijepo i kulturno dijete.
     – A kifle!? – zapomagaće Eno.
     Kifle, prisjeti se i Greta, pa put učiteljice isuka jezičinu.
     Na sreću, ubrzo stigoše kifle, pa se Greta i Eno, okruženi brojnom pratnjom, nađoše na dvorištu. Tu će, da vide i čuju i djeca ostalih razreda, napričati, sve dok ne počne popuštati malter školske zgrade, a onda će, uz mnogoljudnu pratnju, nastaviti ulicama. Kad se njenih riječi nasite i mostarski dućani, uputiti će se u podstanarsku tjeskobu.

         ***
     U povodu poremećaja međunarodnih odnosa i pokušaja narušavanja unutrašnjeg bratstva i jedinstva, kako su govorili drugovi odozgo, u Mostaru je upriličen golem skup, miting, na kome je govorio drug visokog državnog ugleda, a narod, uz svaki izdah govornika, aplaudirao je i izvikivao:
     – Bratstvo i jedinstvo! – Greti je drago da izvikuje, a danas se to i savjetuje, na svome je, pa je najgrlatija.
     Oko nje, kao i uvijek, okupili su se oni što bi da trehaju. Greta je u visokim drvenim nanulama, pođoše od njih. U trenu kad ona grlato usklikne bratstvu i jedinstvu, oni joj nagaze golu nogu o oštar brid nanule. Na jeziv bol Greta uzvraća psovkom:
     – Jebo vam Vlah mater!
     Najednom se iznad utihlog mitinga počeše oriti Gretina izvikivanja:
     – Bratstvo i jedinstvo, jebo vam Vlah mater...!
     Prihvaća i Eno, protegne se da nadvisi, pa kad se umire svi, zakliktaju njih dvoje:
     – Bratstvo i jedinstvo, jebo vam Vlah mater...! Oni pored Grete našli su zabavu, podržavaju Gretu i Enu, nagazuju na nanulu i razjaruju. Potraja dok se ne pojavi zaduženi patriota, koji dozva narodnu miliciju. Nasta uobičajena Gretina drama, mitingaši govorniku okreću leđa da bi Gretu ispratili u zatvor.

         ***
     Zbog stambene izgradnje ruši se kuća u kojoj je Greta podstanarka. Dobiva nužni smještaj u selu Rodoč.
     – Malo je Šveđanima što su zavladali gradom, pa nas ugledne i rođene građane i iseljavaju... Seljaci ne umiju ni prepoznati ljepote grada, a kamo li da ih uvećaju. Ruše kuće ljepotice da bi gradili betonske sanduke. Male im ove kuće, hvale visinu novih, ponose se rugobom... – nabraja Greta po sokacima i zarađuje nove zatvorske dane.
     Greta se žali na sve strane, obilazi nadležne i nenadležne gradske institucije. Svako jutro je u drugoj, a započne sa kancelarijom predsjednika gradskog odbora, borca iz Popova polja, kojega je posebno optuživala, kao vođu Šveđana. Raspojasana, vukući Enu za ruku, nevolju je objašnjavala usputnim ranoranilačkim radnicima. Dosta im i sebe, a ona bi se tako rado objašnjavala, objeručke prihvata i mala dobacivanja.
     – Gdje si to poranila gospođo Habiba? – svako jutro će upitati neko.
     – A, evo, sinko, idem kod predsjednika na kafu. Svako jutro me pričeka, da je popijemo zajedno.
     Jednoga dana trehaši nagovoriće Gretu da pođe u Sarajevo – u vrh, da odozgo narede povratak građanke u grad.
     S Enom dogura do predsjednika republičke skupštine, druga Vlada Šegrta. Vratila se sa novim prestolničkim pričama. Vidjela je vladu i partiju, i sada zna sve. Nova zabava. Čim osvanu prvo jutro, krenu u vrh mostarske vlasti.
     – Bila sam u vrhu – kaza čim stiže do predsjednika gradskog odbora, pa spustivši glas naredi: – Naruči nam po kafu, a Eni, on je kulturno dijete, sok. – Nastavi: – Bila sam kod glavnoga u Sarajevu. Rekao mi je da mi, odmah, daš stan...
     – A kod koga ste bili? – upita predsjednik, nakon što posjedaše.
     – U glavnoga. U onoga što vedri i oblači...
     – U kojega? – uporan je predsjednik.
     – Ama, u onog, onog, onog... Ne mogu da se sjetim pasjeg imena... – napreže se Greta, ali ne može da se prisjeti. Okrenu se prema Eni. – Sine Eno, u koga smo ono juče bili? U Sarajevu. Kako mu ono bi ime?
     – Okle ću to, bona, ja znati? – hladno će Eno.
     – Prisjeti se, sine, Eno, prisjeti.
     – Ne mogu.
     – Kako ne možeš, sine Eno, prisjeti se, znaš ti, samo da se sjetiš. Ti si bistro i kulturno dijete, znaš, prisjeti se. Znaš, sine, on je narodni heroj, pjeva se u narodnim pjesmama, prisjeti se – majčinom dobrotom pomagala je Greta. – Znaš ti, znaš, prisjeti se...
     – Aha, aha, znam! – nenadno i razdragano će Eno. – Znam, pjeva se u narodnim pjesmama, pa to je bona, pa to je, Stari Vujadin.
     – Ne znate ni u koga ste bili, pa kako da vam vjerujem – kaza predsjednik i još jednom uspješno odloži Gretu i Enu za sljedeći put. – Idite vi lijepo kući, pa kad se prisjetite, onda dođite – posavjetova ih.
     Nikad ovoliko ljuta, hodi ulicama uzduž i poprijeko, ujeda sve što stigne i sretne, a kada se koliko-toliko smiri, okupi grupu građana i izreče kletvu koja će je nadživiti:
     – Da hoće, bogdo, puknuti brana u Jablanici, pa da poplavi Mostar. Seljaci sljegli sa brda, ne znaju plivati, podavili bi se, pa bi opet ostali samo mi, građani, Mostarci. I svi imali stanove, i Mostar opet postao lijep i čist. Opet Mostar bio Mostaraca.

         ***
     Uz potporu građana-nešveđana u Zaliku se nađe i jedan stan za Gretu. Domalo će se naselje po njoj i nazvati – Gretenburg. Visoka zgrada, a komšija se ne može birati, pa Gretu opet okružili Šveđani. Jedna, tek pristigla sa sela, komšijski se požalila Greti – visoko joj na šestom spratu.
     – Šta ti fali?! Taman ti ugodno. Možeš da gledaš selo i u njemu stado koza, koje kmeče za tobom.
     Mostar ima nekoliko televizora. Svako hoće da vidi to čudo tehnike. Ima ga i Gretin komšija, sa prizemlja. Bi mu na štetu kućnog mira, stalno komšije na sijelu, ostaju do kraja programa, žalio se prijateljima. Da se našale s njim, trehaši kazaše Greti da je televizor zajednički – kućnog savjeta. Svaki dan, od prve do posljednje emisije, Greta će presjedjeti u stanu vlasnika televizora. Premorila ga.
     – Gospođo Habiba – jedne večeri, taj komšija započe okolišajući – nije dobro za oči, naročito mladom Eni, da svako veče gleda televiziju do kraja programa.
     – Ti svoj posao, a ja ću svoj! – presiječe ga ona i nastavi: – Opominji svoju ženu. Ona baca smeće kroz prozor i na stubište, blati ljepotu gradskog sjaja. Prostakuša, smeta joj miris parkovskog zelenila...
     – Znate gospođo Habiba, ali ostaješ do kasno, svako veče, ne daš mi da spavam, a rano moram...
     – Prestani, prostačino! Vidiš da gledam zanimljivu emisiju, ozbiljnu muziku. Šveđanin jedan, šta ti znaš o muzici, naravno, tebi bi trebalo zabraniti da gledaš televiziju...
     – Kome, ti, to?! – ne otrpje domaćin.
     – Tebi! Zabraniću ti da gledaš televiziju. Prebaciću televizor u svoj.
     – Ama, ti, televizor...?
     – Uzeti ću ga i prenijeti, odmah, hoću. Hajde Eno da prenesemo televizor... – kaza i krenu da dograbljuje televizor.

         ***
     Greta je posvećivala dužnu pažnju odgoju i obrazovanju djeteta, zbog toga ga je toliko i držala uz televizor, odabirala i obrazovne radio emisije, kupovala dječije novine, i naglas ih čitala ona, jer on sam to ne bi. Do filma je naročito držala. Gledala je svaki koji je igrao u Mostaru. Dječaka je sjedala uz platno, da bolje vidi i čuje, a ona u ložu. Nije dozvoljavala da gleda golišave scene, tu je bila stroga, naredila mu je da u tim situacijama okrene glavu od platna, i – gleda u lože.
     – Eno, sine, okreni se! Sad će ljubavna scena! Nije to za kulturno dijete! Eno, sine, okreni se... – salom je odjekivao glas brižne majke.
     Mladi gledaoci, vremenom, bilo ili ne bilo Ene u kinu, u toku erotskih scena, u glas su izvikivali:
     – Eno, sine, sine Eno, okreni se...
     Kad se Mostarac nađe osamljen u nekom gradu, u nadi da će susresti slučajnog sugrađanina, pođe u tamošnje kino, sačeka slobodniju scenu, da bi otegnuto uzviknuo:
     – Eno, sine, Eno!
     – Okreni se, sine, Eno... – odmah uslijediće odgovor, ako se tu zatekao makar jedan Mostarac.
     – Eno, nije za kulturno dijete... – javlja se i drugi, treći...
     – Raja, nađimo se na izlazu... – uslijedi dogovor.

         ***
     Prije rata Gretu su hapsili sa komunistima, za vrijeme rata sa komunistima, poslije rata sa komunistima-ibeovcima, pa je poznavala sav revolucionarni gradski kadar. I on nju. Jedan od njih, Džemal Bijedić, u svojstvu predsjednika jugoslovenske vlade, obilazeći mostarski zatvor, u njemu zateče Gretu, nasmija se, rukova pa upita:
     – Kako ste gospođo Habiba?
     – Dobro sam, a ti, kako si ti moj dobri predsjedniče? Kako te paze, gore, u Beogradu?
     – Dobro, dobro me paze. Ko bi vjerovao, gospođo Habiba, da ću vas zateći ovdje.
     – Suđeno nam je, druže Džema. Nas dvoje se i možemo sresti samo u zatvoru – šeretski će Greta, pa će dodati: – Naredi, ovim Šveđanima, neka me puste iz zatvora. Odmah! I još nešto, naredi da ovaj zatvor osvježe novom fasadom. Kvari ljepotu, moga i tvoga, Mostara.
     – Hoću, gospođo Habiba, hoću... – uz osmjeh, prihvati predsjednik jugoslovenske vlade drug Džemal Bjedić.
     Greta se do nekoliko minuta nađe na slobodi, a do nekoliko dana i sive zidove uokviriće skele. Kasnija bjelina ogromnih zidova je zaista uveselila ulicu, Gretinom zaslugom, govorilo se po gradu.
     Poslije jedne istorijske plenarne sjednice, gore, u Beogradu, po Mostaru počeće da hapse direktore. Narodu drago, zabavlja se čaršija, i to dočekala. I Greta je vesela. Tih dana je put nanese pored zatvora. Jedva se provlačila raskopanom ulicom, jedila se, pa kad dođe do radnika, po njima osu paljbu.
     – Šta ste ovo uradili, sram vas i stid bilo. Građanima ne date ni da prolaze. Smeta vam ljepota grada, ugodnije se osjećate na selu, pa orete gradski asfalt.
     – Gospođo Habiba, kopamo kanale – pravdao se predradnik.
     – Baš sada? – naruži Habiba.
     – Sada, počinje zima. U zatvor uvodimo parno grijanje.
     – Pa da! Počeli direktori ići u zatvor, ne mogu bez grijanja, da im guzice ne nazebu... Ali, neka se oni useljavaju, tu, neka, Mostar će biti čistiji bez njih.

         ***
     Greta je ostarila, Eno opunoljetio, ali nije za kakva posla, sve se teže prehranjuju. Zabrinuta je i razmišlja kako bi mogla da preživljava i u sve neveselijoj budućnosti. Neće da traži socijalnu pomoć, neće da tereti budžet namijenjen za čistoću i ljepotu ulica, objašnjavala je čaršiji žaleći se na neimaštinu. I opet se snašla.
     U sali hotela "Ruža" obavljaju se sva gradska vjenčavanja. Na svako će Greta i Eno. To je njeno otkriće za preživljavanje. Odmah po zaključenju braka, njih dvoje će mladencima uručivati buket cvijeća. Oni uvijek prvi. Izljubiće mladence. Biranim riječima će Greta da čestita sretan brak, glasno, da je čuju i najudaljeniji:
     – Sretan vam brak, moja dječice. Da vam Bog da zdravlja, ljubavi i zdravog muškog poroda... Ostanite uvijek lijepi kao danas, uljepšavajte Mostar.
     Vremenom će Greta i Eno postati sastavni dio ceremonijala vjenčanja, koliko i kumovi, matičari... Kum i mladoženja daruju Gretu, novčano, svi isto, u skladu sa inflacijom.
     Dok nevjesta dovršava predvjenčanu toaletu, mladoženja izdvaja poznatu sumu novca i odlaže u džep, za Gretu i Enu. U mostarskom žargonu, kad se pita za bračno stanje, pita se da li je bio kod Grete i Ene. Na svim vjenčanim fotografijama su oni. Navikli, i bez njih ne mogu. Ipak, dogodi se, uglavnom iz grupe Šveđana, mladenci se ne izljube sa Gretom i Enom. Ne daruju. Tad uslijede pogrde:
     – Šveđani, kopilad, vidi kako si grdan, vidi nje, vidi joj labrnje... – raspuca se Greta, a i Eno po koju ponovi. Za kraj je ostavljala nezaobilaznu kletvu:
     – Dabogda ostali bez poroda!
     I, zaista, prepričava se, koga je Greta proklela, ispunilo se, brak ostajao je bez poroda. Zbog toga su mladenci požurivali da Greti daju Gretino, da čim prije dobiju blagoslov.

         ***
     Ovih dana se mladenci vrpolje, iščekuju Gretu i Enu. Napipavaju izdvojene novčanice, nadaju pojavi dva draga lica, nije valjda nesreća da se baš njima to dogodi... Tužni. Razmišljaju o porodu.

     U Beogradu studenti svježim cvijećem uljuđuju najluksuzniju bolničku sobu, a u Mostaru, istovremeno, grobari kopaju raku.

     Na italijanskoj granici je pronađen Eno, iznakažen i – usmrćen.

     Mladenci još hodaju po čaršiji – nadaju se...

     Pored svježe humke talasa se još nezasađen srebrenast bor, po posljednjoj volji gospođe Habibe; da vitkoćom i svjetlošću uljepšava grad, i da svjedoči njenu ljepotu.