Ili je tegobna noć iskrzala moju voljnost, ili se takvo što zbilo sa
najdužom mostarskom ulicom?
Okrnjena je.
Čime? Ne znam, još ne mogu da prepoznam novinu!
Kao da ni dućani nisu na svom mjestu. A tu su, od "Šadrvana", "Limara",
"Krojača"..., svi do "Dokić-Bilić-Peško". Iste domaćice, na putu za Tepu, sa
cekerima o ruci, slijevaju se ulicom pored "Pogrebnog društva" i onom pored
"Frkine" kafane. Vraćaju se istegnutih ruku, sa punim cekerima zerzevata i voća.
Policajci, činovnici, zanatlije, i oni su u svakodnevnim lijenim gegovima.
I djeca.
Ona izmjenjuju ulicu, to uočavam tek sada, jer ih vidim u velikom broju i u
igri kojoj ne shvatam smisao, a još manje pravila. Prisutna su sva djeca, i ona
sa opranim zubima i zalizanom kosom, i ona sa krmeljivim očima i sa poderanom
noćnom odjećem. Sva su u trku!
– Nađoše li ga? – obrati mi se zaplašeno lice sedmogodišnjaka. Ne snađoh se
da mu odgovorim niti da ga što upitam, a ono se, već udaljilo.
– Da nije pod pećinama, na Neretvi? – kaza zalizani gospodičić, pa se dade
na čelo grupice, koja krenu ka neretvanskim žvaljama.
– Preksinoć je viđen kod "Patka", krpio cipelu – puna brižnosti zacvili
punačka djevojčica, kojoj priđoh da je zapitam:
– Koga tražite?
– Nestao Jazo. Jazo!? – odgovori i ošinu pogledom. Čudno joj da ima i
ovakvih, loših ljudi, koji ne saosjećaju, i čak i ne znaju da je nestao Jazo.
Iščuđava se, za nju je to nečuveno, nemostarski.
Dio grada je i Jazo, i u moju svijest dođe ta pomisao.
Izlaskom iz kuće uočio sam kao da gradu nešto nedostaje, kao da je srušena
neka džamija, crkva, kuća... ni pomisliti nisam mogao da se taj osjećaj može
steći i prilikom gubitka jednog građanina. Jednog građanina!? Grad čine i ljudi,
između ostalog, narugah se sebi.
I u mojim grudima odjednom otješnjava. Ne mogu da zamislim život ulice bez
Jaze na njoj. Zabrinuh se poput djece. Navriješe sjećanja, pomoliše se iz
daleka.
***
Po stišavanju besprizorne drugosvjetske ratne oluje, Mostarci, razasuti
rušilačkim vjetrovima po svim zemljama, počeše se pojedinačno vraćati u
ucvijeljene sokačiće, a iz njih u grupicama odazivati se zajedničkoj ulici, na
još nezaključene spiskove nestalih. Svaki novoodazvani je dočekivan sa
razdraganošću i milošću.
Jednoga jutra odazvao se čovjek u liku ljudske olupine, čijeg se imena i
sokaka niko nije mogao da prisjeti, a nije ih znao ni on. Istoga dana će postati
dio grada, jedan od onih po kojima će se Mostar prepoznavati.
Pun ožiljaka, po glavi i u njoj, doimao se tužno i nakaradno. Djeci
zabavno-smiješan.
Gladan, preturao je smeće, sakupljao korice skorenog kruha, nosio i potapao
ga pod mlaz ulične česme, mekšao i gutao. Šunjao se po gradskim budžacima, u
svako doba dana i noći, naročito noći, nesvjesno plašio djecu, koja ga, jednom
smiješnom zgodom, prozvaše – Jazavac!
LJutio se. NJegova ljutnja nije obična, ona je osobito Jazina, toliko
osobita da je shvaćena i kao gradska osobenost. Ta ljutnja dražila je djecu, pa
su ga izazivala u skladu sa porastom njegove ljutnje; on se ljutio još više i
molio da ga ne zovu Jazavcem, već – Ivanom. Kobajagi da bi ga umirili, počeše da
ga zovu Jazo. On to doživi još težom povredom.
Jazu pozdravljaju svi prolaznici. Trehaši i djeca sa odstojanja sa – Jazo,
a sa dohvatu – Ivan. Na druga dozivanja uzvraćao je razdragano i ponizno,
skidanjem kape i klanjanjem, a na prva se pretvarao u ljutitog goniča.
Prolazilo je vrijeme. Djeca postajala su ljudi i rađala se nova, a ulica i
Jazo-Ivan ostajali su neizmjenjeni. Kad mu je trebalo pokučiti jelo i odjeću,
oslovljavan je sa – Ivane, a za potrebe trehe – Jazo. I djeca i odrasli na
dječiji način. I on i oni zadovoljni su. Nisu dopuštali da pregladni, ali ni da
se prejede; ni da ogoli, ali ni da se lijepo obuče. Raspoređena su zaduženja,
bogzna kada i kako, tek Jazo nije oskudijevao. Krojači su, malo prije nego što
bi ogolio, već imali novo odijelo. Nikad po njegovoj mjeri, uvijek šire i za
pedalj kraćom jednom nogavicom. Obućari su mu na vrijeme spremali nove cipele,
sa obaveznom nevidljivom čivijicom, da bi morao hramati lijevom nogom. I ljetnje
i zimske kape bivale su uže od neizgledne Jazine glave, a košulja da bi mu
isticala neobično maljave grudi. Pekari su izdvajali hljeb da odstoji koji dan –
da skori.
***
Svečanim danima Jazo je pozivan kod jedne od porodica na ručak. Nikad u
istu kuću. Na tim se ručkovima osjećao posebno počastvovan i živio je za svaki
takav naredni blagdan. Jedan osvanu, a njega još niko nije pozvao. Sneveseljen
pođe u kafanu u potragu za odgovorom. Priđe grupi zatečenih gostiju i upita:
– Gdje sam danas?
– A, Ivan! U Šaina si, danas – dočeka ozbiljan i uljudan glas iza stola.
– A gdje je to? – sa nevjericom upita Jazo, znajući za gazdu Šaina iz
Brkića sokaka, ali njemu do sada tamo nije moglo biti mjesta. Gazde su Jazu
pomagale u čaršiji, ali ga nisu pozivale u kuću. Bilo bi premnogo da mu se to
dogodi danas, zaključi i ponovi pitanje.
– U Brkića sokaku?!
– U Brkića sokaku – odazva se glas iza stola.
Sretan Jazo protrlja ruke. Nadajući se dobrom ručku, nije večerao ni
doručkovao, te mu to sada bi osobito milo, jer će se čestito nasladiti za
gazdinskom trpezom. Odmah je produžio u Banju, da se okupa i presvuče, za
priliku koja mu se događa prvi put.
Ugodno ožednjeli Jazine ljutnje, u ručena doba, samo koji tren prije
njegove pojave, jutrošnji trehaši prikrali su se prekidaču zvonceta uz Šainovu
kapiju i u njega udjenuše drvce šibice. Uporna zvonjava uznemiriće ukućane. Niz
stepenice sjuriće se gospođica u godinama, Vera, ljuta i pripravna na obračun sa
nekim pretpostavljenim neodgojenim dječakom.
U isti mah, sa suprotnih strana, i Vera i Jazo bahnuše na kapiju. I dok je
iz Vere kuljao lanac pogrdnih riječi, a Jazo trkom bježao ispred kapije, trehaši
su se kreveljili sa odstojanja.
Ubrzo će ga, ta ista grupa, pronaći i odvesti na pristojan ručak. Jazo će
ih, usput, izvrijeđati, zabavljati ljutnjom, nadoknađivati svoju njihovom
mjerom.
***
Iz sjećanja se smjenjuju slike ulice i Jaze, nadovezuju bez reda, tek
poneka potraje, ozbiljnije zaokupi pažnju. Jedna se ponavlja.
Jesenje je doba, vrijeme smjene ljetne za zimsku kapu. Na Musali trehaši
presreću Jazu.
– Ivane, evo nove kape – prvi će iz grupe dječaka.
– Baš je li?! – sa blaženim izrazom lica prihvatiće Jazo, te ispružiti ruku
da prihvati kapu.
– A, ne! Mi ćemo je staviti – naturi se drugi dječak, i dade se u
navlačenje kape na Jazinu glavu.
– Da vidimo kako ti stoji – priključi se i treći dječak.
– Pričekajte, nažuljićete čovjeka! – važno istupi četvrti, koji iz džepa
spretno izvuče nekoliko jaja, stavi ih u kapu i poče je navlačiti na pripravnu
Jazinu glavu.
Poput pilotske, kapa uobliči stisnutu glavu, na kojoj se jasno ocrtaše
obline kokošijih jaja. Uvezaše i sveze podno brade, na čvor, da se bez napora
kapa ne može razdriješiti.
Obradovan novom kapom, kao da je lutka, Jazo je blaženo stajao i
priželjkivao da ostane sam – sa novom kapom!
Prolaznici su se zaustavljali i neosjetno postajali publika. Kad se okupiše
po mjeri dječaka, Jazi priđe onaj koji se bavio jajima. Kaza:
– Da vidim kako ti stoji – a potom dlanom udari po tjemenu, po jajima...
Niz lice pocuriše žuto-bijeli sluzavi mlazevi, koji nasmijaše djecu i
prolaznike, a do suza ožalostiše Jazu, koji tek tada shvati smisao dječijeg
bavljenja s njim. Kao što čini razjaren konj, Jazo započe ritanje unazad,
udaranje i psovanje.
Zabava potraja, kao i sve slične prethodne, dok ne naiđe prvi ozbiljniji
građanin, koji će naružiti i rastjerati djecu, a Jazu povesti do prve
brijačnice. Doplatiće, uzgred, i šišanje i brijanje.
***
Na terasi hotela "Neretva", Jazo nailazi pored stola za kojim sjedi više
mladića nego što ima stolica.
– Dobar dan Ivane, dobar dan Ivane... – pozdravljaju ga mladići.
– Dobar vam dan... – sa skinutom kapom saginje se i razdragano otpozdravlja
Jazo. Svaka mu dlaka sa glave svjedoči o sreći koja ga je nenadno zatekla.
Toliko puta izgovoreno ime – Ivan. Produžavajući hod, po pokretu usana, uočljivo
je da sa sobom vodi ugodnu besjedu, koja mu ozaruje lice. Neočekivano, iza leđa,
iz istih usta, međutim, počeše dopirati drukčiji glasovi:
– Dobar dan Jazo, ..., Jazo, Jazo, Jazo...!
Drhtavicom usana prozbori novo Jazino osjećanje, iskaza se golemom
žestinom. Nagonom bijesa tijelo se dovede u vrtnju, pognu se do rasklimane
mramorne ulične kocke, spodbi je i vinu u pravcu izazivačkih glasova.
Ovo bi žestok izljev ljutnje, čak i za srditog Jazu je previše. I vlastiti
izraz lica mu bi tuđi. Hitac je preopasan da bi se smjestio u naviknute Jazine
ludorije. Uze mu se to za zlo.
Iza ovoga događaja danima se Jazi ne javljaše niko.
Suludo hoda, obraća se znanim i neznanim, ali ne ulovi ni jednu riječ. Boli
čaršijska tišina. Rodi se još jedan oblik ljutnje. I taj je zabavljao čaršiju.
Jazo se konačno namjeri na onu grupu, koju je neki dan gađao kockom.
Okolišao je, nametao svoju prisutnost, a kad bi jasno da ga oni neće udostojiti
ni pogledom, ni riječju, vragolasto će se nasmijati, pa najbližem unijeti u lice
i reći:
– Ja sam Jazo! Jazo sam!
Kao da ga ne čuše i ne vidješe. Ne poznadoše ga. Nova bol.
Boli čaršijska tišina.
– Jazo sam, ja, Jazo...! – poče ih redom podsjećati na sebe.
Ne prisjetiše se Jaze. Bol navrije u njegove oči. Ovlažiše i
omekšaše avaz. Zacvili i predstavi još jedno Jazino izdanje ljutnje.
– Neće više biti Jaze. Neće, uzainat! Uzainat sam se, evo, sada, sjetio. Ja
sam Ivan, Ivan iz sela pored Dubrovnika. Sjetio sam se...! Mostar više neće
imati Jaze! Neće, bolan, neće i neće, uzainat...!
Tu, kao prestrižene makazama, presahnuše slike iz sjećanja. Priključih se
djeci. Na što bi ličila ulica bez Jaze?, počeh se pitati i dovoditi u vezu sa,
kako mi se tada činilo, njegovom glupom prijetnjom: Neće više biti Jaze...!?
***
Do dva dana čitav Mostar priključio se tuzi najduže ulice. Zanijemio je
grad. Na staničici, blizu Dubrovnika, onoj gdje voz usporava tek toliko da momak
može uskočiti-iskočiti, pisalo je u novinama, pronađeno je unesrećeno
neidentifikovano tijelo...
