JOCO  ŠUPLJEGLAV  


pripovjetka Danila Marića


       Ima ljudi kojima je svaki dan spontano osmišljen. Po nekoj svojoj mjeri su veseli i sretni, i nije ih osobito briga što svi ljudi oko njih nisu saglasni u tome. Veselje je njihov smisao života, hrana im je smijeh. U selu Lakiševinama, južno od Mostara, živi jedan od te vrste ljudi, Jovan Joco Šupljeglav. Baci brigu na veselje, njegova je odbrana od preozbiljnih a jalovih priča. Kad je rad rad je, kad je odmor veselje je, njegova je slika poželjnog načina života. Iz života je izvukao sve što mu je bilo dostupno. Veselost ga nije napuštala ni u ono teško poratno vrijeme, čak ni onda kada mu napredna seoska omladina o glavu okači optužbu: "Samo zbog tebe u selo dolazi pop. Dođe li i za ovaj Trojčindan, uhapsićemo te".

     Joco danima tuli oko seoske stube, jedinog ulaza u Lakiševine iz pravca Blagaja, odakle će pop doći da posveti trojčidanske domove. A kad se konačno na biciklu i ukazala crna prilika u Joci zatreperiće srce. Valja namjerniku prepriječiti put, prvi put hajdučki presresti koga. I nije bilo koga, popa Antonija Cvitanovića, dugogodišnjeg kućnog prijatelja. Ima li pravo iko da zabrani prolaz kroz selo? Hajdučija!? U Jocinim mislima je savjest. A opet, uđe li u selo pop, komunistička mlađarija će njega da proglasi kontrarevolucionarnim elementom. Zatvor! Bujni i dugi Jocini brkovi ne odobravaju postupak presretanja, ali je strah snažniji. I sam osuđuje postupak koji tek treba da se dogodi. Pop je već blizu. Joco uzgrće kamenice. Prituljuje se iza živice i čeka tren kada će pop da sjaše sa bicikla. A kada se i to dogodilo, i prednji točak bicikla već izvirio iznad stube, Joco će zasuti kamenicama.
     Nakon prvoga iznenađenja, pop se snađe, ispusti biciklo, pa pogureno pritrča živici. Uočivši i prepoznavši napadača oglasiće se:
     – Joco! Poznao sam te. Zašto me presrećeš mučki poput komite?
     – Pope! Bježi pope, vrati se nazad...! – izopačujući glas uzvraćao je Joco.
     – Joco! Ne presreći me, idem svojim putem – pomirljivim glasom će pop.
     – Vrati se pope. Ne trebaš selu. Vrati se, bolje je i po tebe i po mene – blažim, ali i dalje uvijenim glasom govorio je Joco.
     – Ja sam pošao ovim putem, hoću da idem baš njim, i proći ću – uporan je pop.
     Joco opet zasu kamenicama i zahaka glasom. Dodaje:
     – E, nećeš, pope, preko mene živa.
     – Joco! Ne presreći me na putu! Tužiti ću te! – podviknu već naljućeni pop.
     – Nisam ja Joco, drugi sam ja, vrati se dok si zdrav...
     Pognute glave, vozeći pored sebe biciklo, pop zaobiđe Lakiševine. Na putu tužbe stigao je do vladike, vladika do Džemala Bijedića, a on će slučaj ispostaviti državnom tužiocu.
     Na Jocinom suđenju komunistička omladina odbi bilo kakvo saučesništvo u predmetu tužbe. Joco je još i gladio brkove. Dobro je prošao. Samo tri mjeseca zatvora, i to uslovno.

         ***
     Događaj se odigravao u vrijeme žetvenih poslova. U Joce su velike njive pod žitom, svake godine okuplja seoske žetelice, ovoga puta ga odbiše sve, neće da imaju posla sa kažnjenicima.
     U nevesinjskom selu Žiljevo ima prijateljska kuća sa kojom su se ispomagali Jocini pradjed, djed i otac. Poći će po njihove djevojke, odlučuje, ali i dvoumi. Da bi pošao tamo mora u Blagaju da pribavi propusnicu, dozvolu za napuštanje sela. Može je i ne dobiti, jer – kažnjavan je.
     Slučaj je htio da u Jocin dom bahnu baš one dvije djevojke, iz Žiljeva, po koje je i kanio da pođe. Jedna se udaje, treba joj lična karta, za nju fotografija, i zbog nje je sišla u humninu. A i njena sestra će usput da se slika. Otac ih je poslao, kazao, dan hoda do prijatelja Joce, dan-dva oko slikanja, dan za povratak. Joco ih dočeka kao ikad iko, a kada kazaše razlog dolaska, blaženo će:
     – Ne treba vam ni ići u Mostar. Ja ću vas slikati. Besplatno. A vas dvije, umjesto da trandate do Mostara i nazad, pomozite što oko kuće. Mogle bi, dva-tri dana, žeti žito – mednim riječima predložiće Joco.
     – A zar umiješ ti to? – sa nevjericom će udavača.
     – Jašta radim, ta ja sam slikao sve naše djevojke koje su se udale – uvjerljiv mlaz riječi tekao je ispod uvjerljivih brkova: – Slikaću vas ujutro, čim grane sunce, dok su položene sunčeve zrake. Jedino je tada potpuno obasjano lice, slike bivaju lijepe i oštre – uvjerljiv i stručan Jocin govor odagna djevojačke sumnje. Kad se Joco uvjeri u plodotvornost svojih riječi, nastavi još uvjerljivije:
     – Čim ustanete malo poradite na svojim izgledima. Uljepšajte ta suncem opaljena lica, u protivnom, slike će biti tamne.
     Ujutro se i komšiluk bavio djevojkama, vragolasta ženska čeljad i čoporativno. Jedne mlijekom izbjeljuju mlađana lica, druge griju mašice i njima uvijaju kose, na čela spuštaju uvojke, treće ugarcima zacrnjuju obrve i po jedan vještački mladež... Joco se povremeno pojavljuje, strogo nadgleda postupke uljepšavanja i izdaje uputstva, jer on neće da dozvoli da slike budu bilo kakve, gunđao je.
     U Jocinoj kući je već godinama jedan zagonetan predmet, nejasna sprava. Za rata je pao engleski avion, seljani raščerupali i odnijeli što se dalo odvaliti, pa i Joco ugrabio tu čudesnu kutiju, zagledao je i danima gonetao primjenu i poraženo odložio na tavan. Ovom prilikom se prisjeti te sprave, pronađe je, opraši i ponese među djevojke. I seljani se iznenadiše aparatu. Joco zaista ima aparat za slikanje, sašaptavaju se. On ih sluša, smješka se i sebi i njima, i oni mogu biti u pravu, možda ova čudesna kutija i jest aparat za slikanje, kad ne znaš šta je može biti i to.
     Postupak slikanja, vješti pokreti Jocinih ruku kojima izokreće djevojačke glave, govorni zahtjevi da se pogledi pomjeraju mic po mic do veleških stijena, stav usana, opuštene, bez osmijeha, istinski su zabavljali okupljenu mlađariju.
     Po dogovoru, poslije slikanja, djevojke se latiše srpova.

     Četvrti dan djevojke se opremiše za put, pa se Joci obratiše za slike. on je dvoumio način raspetljavanja sopstvenog čvora. Na umu je imao dva-tri rješenja, odabra ono što mu se činilo najprikladnije. Dozva ženu Spaseniju:
     – Donesi mi nožice za šišanje ovaca – kaza pa se dade u pretraživanje novina po selu. Pronađe "Zadrugar" i u njemu četiri fotografije djevojaka, ispod kojih piše: "Najmlađe udarnice Udarne brigade sa izgradnje pruge Brčko-Banovići". Opsijeca Joco udarničke fotografije i mrmori, kad valjaju udarnicima jugoslovenskoga značaja, a kako ne bi valjale nepismenim brđankama.
     Dozva djevojke. Predade im po dvije sličice i zagleda u njihove zjenice. Djevojačke oči zatitrale su kao da su tek umočene u osunčani zejtin.
     – Tako mi gospodara boga, ovo nisam ja! – nakon što iskoluta i očima i slikama, zapomažuće prva će udavača.
     – Ti si, nego ko, to si ti... – blagim glasom će Joco, koji kao da se sav pretvorio u odvažne brkove, koje usput i pogladi, smjerno da djevojačke poglede i misli skrene na njih i ozbiljnost koje pretpostavlja njihova priroda.
     – Nisam ni ja, tako mi boga, ovo! – začuđenog izraza lica zapomagaće i sestra.
     – Ja nisam ovakva! – podržana sestrom još uvjerljivije i nasrtljivije će udavača.
     – Kako ti znaš kakva si? – strogo je presiječe Joco.
     – Znam! Viđala sam se... – zbuni se djevojka.
     – Kad i gdje si se viđala? – opet zaskoči Joco.
     – U ogledalu, gdje bi drugo...!
     – U kakvom ogledalu?
     – Ogledalu sa lampe, gasnjače...
     – Mora da je, od plamena, izblijedjelo ogledalo u kojemu si se gledala? – pretpostavi Joco.
     – Pa jest, slabo se u njemu vidim – saglasi se djevojka.
     – Kažem ja da ti sebe nisi viđala – sažaljivim izrazom lica i glasa će Joco, pa ženi Spaseniji zapovjedi da donese veliko ogledalo.
     – E pogledaj sada sebe, u ogledalu i na slici, pa onda kaži – opet blagim glasom kaza Joco, nakon što djevojci ispruži poveliko uramljeno ogledalo.
     Djevojka se zagleduje, nešto došaptava sestri, zagleduje u ogledalo i na fotografiju, a Joco koluta očima po vragolanima komšijama, koji na svoj način učestvuju u ovome.
     – E jesam bogami, ovo sam ja...! – ozarivši u licu pobjednički će udavača. Slike odloži u njedra, podiže se i uz pozdrav krenu put nevesinjske kasabe.

         ***
     Glas nelojalnosti novoj vlasti, kako se to tada govorilo, progonio je Jocu do događaja sa popom Antonijem Cvitanovićem, a od tada preobrazi ga u glas provjerenog druga. A takvih seljaka iz srednje generacije nema dovoljno za zadatke koji se postavljaju pred novu vlast, prije svega za najavljenu kolektivizaciju sela, koju seljaci masovno odbijaju. Kao podoban čovjek, Joco iznenada izbi na vrh kadrovske liste i najozbiljniji je kandidat za predsjednika zemljoradničke zadruge, koja je pred formiranjem u Lakiševinama.
     Vlast osnova Zadrugu i Jocu postavi za predsjednika. On mora da bude nekako drugačiji čovjek nego je bio i želio da bude. Ono što ne može i svakako neće napustiti je: Kad je rad rad je, kad je odmor veselje je.
     Zdravo seljačko Jocino tijelo, okićeno krupnim i gustim odnjegovanim brkovima, razvijenim mišicama, bistrim pogledom i rječitošću, plijenili su predsjednike, sekretare i ministre, pa zadruga u Lakiševinama dobi počasno mjesto u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini. Postade ogledna republička zadruga, koja će služiti za pokazivanje državnicima svijeta, kao najuvjerljiviji dokaz prednosti kolektivizacije nad individualizacijom. A i Zadruga mora da bude uzorna da bi se vlast mogla hvaliti njom. A da bi to postala u nju treba slijevati sredstva državnih fondova. Potekoše novci i tehnika. Zadruga procvjeta. Kad zadrugari ne stignu da urade što, pa bilo i zbog nestizanja ili ljenosti, priskaču u pomoć dobrovoljci iz mostarskih garnizona.
     U vrijeme kopanja vinograda vojnici su zacrnjivali i vinograde i selo. A vinogradi su ozelenjivali kao da su u laboratiriji. Lakiševinska zemlja prža je rajska za vinovu lozu, pa je od pamtivjeka poznata po čuvenom vinu žilavka. Uz državnu kesu, Jocina zadruga zasadi vinograde i tamo gdje nisu bili nikad prije. Odavde će se vinom snabdijevati društveno-politički republički vrh u Sarajevu, pa je to dodatni razlog da se proširuju finansijski dotoci.
     Pored grožđa Zadruga je proizvodila još samo duhan, i to kvalitetno, pa se o Zadruzi poče govoriti naširoko, a političari će se utrkivati koji će doći prije i obećati veću podršku.
     Zadrugari dopadoše blagostanja, postadoše istinski zagovornici i tumači kolektivizacije. A kako i ne bi, članovi okolnih zemljoradničkih zadruga su naplaćivali devet do dvanaest dinara po trudodanu, a oni, Lakiševani, i do dvije stotine dinara.
     Predsjednik Zadruge drug Joco, prije ostalih, shvatio je da se dosta više zarađuje obilazeći funkcionerske kancelarije nego radom po njivama. On je samo to i radio, i ugošćavao brojne delegacije. Sa ponosom i ushićenjem primao je republičke, federalne i inostrane goste, pripravljao im zdravu i svježu seosku hranu, zalijevao žilavkom, zabavljao i nadahnjivao.
     Kako je vrijeme proticalo gosti su se množili, naročito oni što im je prvi razlog posjete jedenje i pijenje. Joco se vremenom zamarao od gostiju, više mu ni ministri nisu što su bili. A ministri bi da Joco postane i njihova luda. A zašto oni ne bi bili njegova zabava, na to će njegova zdravo-seljačka misao.
     Lakiševine su bezvodne, u sred sela je napravljena jedna jama i u njoj održavana lokva za napajanje stoke. Pored nje je podignut zadružni dom i podrum sa ogromnim bačvama za vino. Ove okolnosti su za seljane imale višestruki značaj. Najvažniji je blizina vina i lokve. Noću su zadrugari, kao po savršenom željezničkom redu vožnje, dolazili sa kantama do lokve; punili je, provaljivali u zadružni podrum, sa vrha u bačvu sipali vodu, a sa dna kantu punili vinom. Koliko otočili toliko i dotočili. U bačvama je ostajala stalno ista mjera.
     Mostarski drugovi su dojavili Joci, po bogzna koji put, izuzetnu posjetu i naložili da se uvaženi gosti dočekaju sa posebnom pažnjom. Joco naredi da se mrežom u Neretvi uhvati desetak kilograma pastrmke i stavi u kazan sa vodom, na prostor između lokve i doma. U međuvremenu on je usjekao tri dugačka pruta, na njih priveza koji metar špage, na dva od njih, nakon što stiže riba, priveza po jednu živu ribu i ubaci u lokvu. Sjeo je na uzvišicu i čekao goste.
     Na njihovu pojavu, štapom bez ribe poče zabacivati po lokvetini. Pored lokve gosti zaustaviše automobil, iziđoše i šutke počeše da posmatraju pecača. Kao da nije uočio pridošle, kako ribari obično i postupaju, Joco je nastavio sa zabacivanjem. U jednom trenu je vješto promijenio štap i izvukao ribetinu, odriješio je i, ne okrećući se, odbacio je na ledinu iza leđa – pred noge gostiju. Domalo ponovi još jednom, ali tako odbaci ribu da je ona udarila u cipelu najbližeg gosta, koji odskoči od nje i na sebe skrenu pažnju pecača. Joco odbaci prut, priđe gostima, lica im pomazi oštrim brkovima i povede prema domu. Usput ponese i one dvije ribe pa ih, uz svjedočenje gostiju, ubaci u kazan ispunjen poluživim ribama.
     – Zar u ovoj lokvi ima ribe? – oglasi se najugledniji gost, ministar za šumarstvo.
     – Kako da ne – kaza Joco, pa nakon kraće ćutnje doda – ovo je duboko vrelo, živa voda, nikad i niko nije dokučio dno.
     – Nevjerovatno, da mi je pričao ko... – podanički, poginjući se pred ministrom, priključi se jedan od četvorice gostiju.
     – Ovoliko ribe iz onako malog vrela... – ministar bi da zapodjene priču kojoj Joco nije rad, pa se preobliči u ozarenog i sretnog domaćina, veselo zagalami:
     – E, pa, dobro nam došli, naši dragi...
U prvu nedjelju iza ove posjete, nenajavljeni, i u istom sastavu, opet bahnuše gosti iz Sarajeva. Zametnuli se modernim priborima za pecanje. Joco ih vidje u stanju raspremanja pored lokvetine. Utrča u kuću, navuče kaput, pa prije nego poče trčati niz njive, doviknu ženi Spaseniji:
     – U Mostaru sam, na nekom važnom sastanku, ako bude ko pitao za mene!?

         ***
     Joco se osmjelio, može pokucati i na najtvrđa državna vrata, čak i ona naširoko ozloglašene UDB-e, mislio je do jednom. Dva njihova čovjeka, zaogrnuti mrklinom noći, pokucaše na njegova vrata. "Spremi se", kazaše i domalo ga odvedoše. Kuda? Ko smije to da upita?
     Izjedala je Jocu vlaga zimskog betona samice, a ne zna ni razlog svoje nesreće. Isljednici je ne kazuju. Čekaju da to prvi kaže on, rekli su mu prijeteći noćni istražni glasovi. Razmišljao je i gonetao sve moguće greške, povode i zle jezike.
     Nedavno je bila Nova godina, gdje je god trebalo, poslao je odgovarajuće količine vina, velikim burad a manjim pletenke. Da, poslao je on, dosjeti se, a da li su to drugi i dostavili. Vozači!? Nije li koji što prisvojio. Oni umiju to. Ne, ne bi trebali, poznavajući tu felu, i njima je dao po pletenku. Ne bi vino trebalo biti razlog ove nevolje, zaključi, ali se i ne umiri. Sa mrzlog betona o svojoj nevolji ne može dohaberiti nikom, a on ima prijatelja na takvim mjestima koji bi mu pomogli, ni te misli ne smeće s uma.
     Desetak dana po hapšenju saznade za optužbu, od nje ga tek poče da boli glava. U Sarajevu, u sred novogodišnjeg raspoloženja, kada su sve uzvanice podizale čaše i nazdravljale predsjedniku Prezidijuma drugu Đuri Pucaru Starom, on se neočekivano uozbiljio, čašu primakao još uvijek bistrom oku, i iščuđavao gledajući u nju. A u njoj, i u čuvenoj žilavci iz Lakiševina, lebdio je mali žabac, žapčić, veličine nokta palca. Na noge je skočio čitav državni aparat sa UDB-om na čelu.
     Potjera za državnim provokatorom nije jenjavala sve do Jocinog hapšenja.
     Prošavši istragu u kojoj je priznao zlodjelo, završio je kod sudije. Tamo je bilo lakše. Zatvora se oslobodio pomoću dvije pletenke vina. I u jednoj od njih, prepričavalo se, nađen je žapčić. Ovoga puta nije slučajno. Jocina posla, prepričavalo uz osmijehe. Priča je doprla čak i do druga Đure Pucara Starog, kažu, i on joj se nasmijao.

         ***
     Poslije dvije-tri godine od formiranja zemljoradničkih zadruga, po zemlji Hercegovoj zavlada neimaština, glad i boleštine. Zadrugari se bune i već glasno ustaju protiv zadruga, više se ne obaziru ni na UDB-u. Ta neće nas pozatvarati sve, pa ako i hoće, ni ovako se više ne može, mišljenje je koje se čuje sve glasnije i ljuće. Zahtjevi da se zadruge rasformiraju i imanja povrate bivšim vlasnicima već stižu i do Sarajeva. Među ljudima centralne vlasti je vanredno stanje, drug Đuro Pucar je počeo prijetiti i ministrima, jer je u pitanju njegov obraz, kako ću stati pred druga Tita, žalio se i prijetio. A kada je saznao da ogledna zemljoradnička zadruga u Lakiševinama nije omanula, i da tamošnji zadrugari ni pod koju cijenu neće iz Zadruge, drug Đuro Pucar Stari se oraspoložio. Nekoliko svojih ljudi poslaće na teren u Hercegovinu da ispitaju stanje i da mu referišu. Izdvojivši ministra za poljoprivredu, koji će biti na čelu te grupe, upozorio je da obrati pažnju na mogućnost podmetanja prituljenog i uvijek opasnog unutrašnjeg neprijatelja, onog što uporno i stalno podmeće klipove pod točak revolucije.
     U Mostaru je zakazan sastanak svih hercegovačkih predsjednika zemljoradničkih zadruga, a delegacija se podijelila na nekolike grupe, tako da je prije sastanka napravljen uvid u svaku zadrugu. U Lakiševinama su se, dan prije zakazanog sastanka, okupile sve grupe. Joco je pripremio jelo i piće, kao što je činio i ranije, i bolje i više, jer njemu je do opstanka zadruge, kao i njegovim seljanima, barem koliko i predsjedniku prezidijuma. Ministar za poljoprivredu, predratni kočijaš, Joci nije bio po volji, djelovao je grubo i strogo, u skladu sa manirima ranijeg zanimanja. On je jedan od rijetkih gostiju sa kojima Joco nije mogao opušteno da razgovara i zbija šale.
     Ručku je prethodio obilazak zadružnog dobra, a posebno zanimanje iskazivalo se za rasadnike. Bolesti ove godine po hercegovačkim rasadnicima nezaustavljivo haraju i vidno uništavaju papriku, paradajz i patlidžane. U Lakiševinama tih rasada nema, a duhanski nepregledni rasadnici su u izvanrednom stanju. Milina ih je gledati, bujni i zdravi kao nikad prije, zadrugari su se ponosili njima. Ministar i Joco se staviše na čelo podugačke kolone i pođoše ka alejama duhanskih rasadnika. Zaustaviše se uz prvu.
     – Dobar, dobar rasad! – nakon onih što je vidio po Hercegovini, istinski se obradovao ministar. – Je li ovo duhan? – obrati se domaćinu.
     – Da, duhan je – potvrdi Joco, iznenadivši se pitanju.
     Ministar se zaustavi i kod sedme lijehe duhana, zagleda je i kaza:
     – Dobar je i ovaj rasad. Je li ovo paradajz?
     Joco se opet iznenadi. Pomisli da ministar s njim zbija šalu, proškiljivši pogleda u njega, pa odgovori:
     – Da, da, ovo je paradajz.
     Prošavši pored još desetak lijeha rasadnika duhana, ministar će se na trenove zaustavljati i zapitkivati: da li je patlidžan, paprika... Joco je svaki put potvrdno odgovarao.
     Sutradan u mostarskoj sali zadružnog saveza, ispunjenoj predsjednicima zemljoradničkih zadruga i uvaženim gostima, sastanak je otvorio Džemal Bijedić i najavio ministra. Visoki gost je nadušak izlio bijes, naružio hercegovačke zadrugare i priprijetio svim raspoloživim sredstvima, pa nastavio:
     – Dragi drugovi, predsjednici zemljoradničkih zadruga, govorili ste samo o objektivnim okolnostima, a prešućivali subjektivne slabosti i sabotaže unutrašnjeg neprijatelja. To je problem. Ove godine su svuda pocrkali rasadnici. Nisu svuda, nisu u Lakiševinama, nisu jer je tamo visoko razvijena zadrugarska svijest. Otiđite i tamo pogledajte rasade, i duhana, i paradajza, i paprike, i patlidžana...
     Svi prisutni, osim ministra, znaju da u Lakiševinama postoje samo rasadnici duhana. Šta li je ministar vidio tamo, zapita se i predsjedavajući Džemal Bijedić. Joco!? Pretpostavi Džemal pa po Joci ošinu pogledom.
     Poslije sastanka Džemal je na sve strane tražio Jocu, naređivao drugima da ga pronađu, ali se Joci nije moglo ući u trag.
     Hoće li noćas zakucati UDB-a? Plašio se Joco, ali i samoosuđivao, neka ti bude, kad si htio da od ministra napraviš ludu.

         ***
     Za vremena zemljoradničkih zadruga, život u gradovima je bio snošljiviji. To je i vrijeme elektrifikacije i industrijalizacije mlade države, u njoj su proleteri i granični vojnici politički miljenici, njima se pokučivalo više nego ostalim. Zbog toga su se seoske djevojke uguravale u njihove bračne zagrljaje. Postade sramotno udati se za seljaka. Svaka se udajom vidno mijenjala: oblačenjem i ishranjivanjem, nastajale su uglađene gospođe. Pune sebe, zamrzivale su selo i seljake i sve rjeđe navraćale u rodnu kuću. Jedna od takvih je i Jocina komšinica Mara, koju je jednoga jutra susreo na mostarskoj ulici.
     Mara se udala za oficira debelih epoleta i visokih kvarta i tačkica, vidi joj se i po obrazima i stražnjici. Ugledavši je izdaleka Joco ju je posmatrao i muškim očima. Otkako se udala na selo nije dolazila, ne podnosi seosku prašinu i kal, prljaju joj štikle, objašnjavala je. Postala je i majka, prisjeti se da je čuo i to.
     Mara pred sobom gura skupocjena dječija kolica i puca od zdravlja i ljepote. Hoće li se upitati s njim, seljakom, zapita se Joco, jer to većina tako nastalih gospođa ne čine, da pred građanima ne otkriju porijeklo. Ova hoće.
     Čim ga je ugledala kolica je usmjerila preko ulice, njemu u susret. Joci zastade dah pred ženskom ljepotom. Vitko i zaobljeno tijelo mlade žene, izbijeljeno i omekšano lice pravilnih crta, isturene bujne grudi, prave i dugačke noge u odvažnoj kretnji, lice napudereno, zarumenjeno i okićeno ogrlicom, minđušama, mladežom i karminom, sve to Joco vidje u trenu i zadrhta. A kada se Marin blag pogled zaustavi na njegovim brkovima, i kad se njegov pogled sudari sa treperavim i izduljenim trepavicama i obrvama, modrilom očnih kapaka i očnim sjajem, Jocine se noge i misli uvezaše u nerazriješiv čvor. Pred ovakvim ljepotama je i ranije gubio sigurnost, ali ovoliko nije. Kako umije ovako da se dotjera, koliko li joj treba vremena da sve ovo nanese na sebe, pripituje se i pretpostavlja dva sata, koliko i težaku treba da okopa dva reda vinograda; uporedi i pomisli: šteta vremena, ali i vrijedi trud, saglasi se.
     – Dobro jutro Joco. Kako je dolje na selu – prva će se oglasiti ona.
     – Dobro jutro moja lijepa Maro. Dobro je, sve je jutros ostalo živo i zdravo... – sretan što hoće da govori s njim, ushićen je: – Ti, si, vidim, hvala bogu, zdravo lijepa – vragolasto nastavi Joco gladeći brkove i praveći bezazlen i mio izraz lica. Niz Marine noge pogled skliza do kolica, pa razgovor okrenu na tu stranu: – Rodila si, kako ti je to evlada?
     – Sinčić! Dobro napreduje – kroz grohotan smijeh uzvrati mlada majka, u kolica uprije prst i kaza: – Eto ga u kolicima, zagrni dekicu, pogledaj kako je napredan mali buco... Pognu se Joco nad kolica, zagrnu ugao dekice, malo, još malo, podiže dekicu i uvjeri se da su kolica prazna.
     – Gdje ti je dijete, kukala ti majka? – istinski se začudi Joco.
     – Aj, kuku meni! Zaboravila ga...! – zapomaga Mara, okrenu kolica u smjer kojim je došla, pa poput sipljivog kljuseta, nezgrapno u cipelama visokih peta, potrča.
     – Ona misli kako će se našminkati i odjenuti, dva sata namazuje na lice, pa da, zaboravila je dijete, nije joj ni u pameti... – osta Joco da poluglasno govori gradskoj ulici.

         ***
     Nezadovoljstvo seljaka nošeno na krilima neizdržive bijede, dvije godine po osnivanju, natjeralo je organe vlasti da dozvoli donošenje zakona o likvidaciji zemljoradničkih zadruga. Rasformirane su brže nego su putovale depeše iz Sarajeva. Ostala je samo jedna, ona u Lakiševinama. Ušla je u sve republičke budžetske petogodišnje planove, novac se slijevao, zadrugari i dalje živjeli u blagostanju i molili Boga za zadružno zdravlje.
     Joco je dobro shvatio srž socijalizma i vješto se nametnuo planerima, pa je njegova zadruga ušla i u Treći državni petogodišnji budžetski plan.To ostrvo od zadruga je živjelo još osam godina po likvidaciji ostalih. A onda dođe neko drugo vrijeme, u njemu se moralo ponešto i raditi. Baš tada su se na Joci počeli uočavati prvi znaci starosti. Izmijenili su se i ljudi sa kojima se susretao i šalio, ministarska lica su sve jasnije zamjenjivala dječija. NJega prepoznaju najčešće samo po brkovima, po njima dobi i novo ime – Brko

         ***.
     U komšijskoj kući se desetinama godina nisu rađala djeca, a kada se rodi prvo, razmaživanju se nije moglo izbjeći. Tri godine djevojčica nije ispuštana iz ruku, a ako je nakratko i ispuštena, slijedila su zacenjivanja, plač i povika: "Nosaj me". Brko je prigovarao na način odgoja. Jedne hladne zimske večeri djevojčica se rasplakala preko Jocinog strpljenja. "Nosaj me, nosaj me, nosaj...", deračila se.
     – Brko će tebe nosati, moja lijepa djevojčice – kaza Joco, podiže se, djevojčicu uze u naručje i iznese iz kuće, ponavljajući: – Brko će tebe nosati, nosati...
     Pretponoćna zimska studen poduprta zavijajućim vjetrom, satjerala je ljude u kuće. U njih nije dopirao plač djevojčice koju je Brko, tepajući joj stotinjak koraka iza kuće, tu išibao i ostavio, ne prestajući da govori: " Evo ti nosanja, hoćeš li se nosati..."
     Tek nakon pola sata do kućne čeljadi doprijeće dječije zapomaganje, a kad su pristigli izbezumljenom čedu, zabrinuće se nad tragovima hladnoće i mraka. Djevojčica više nije tražila ni dozvoljavala da je nosaju.

         ***
     Brko je, nekom prilikom, prisluškivao razgovor dječaka, koji su uvjeravali jedni druge da se ne plaše noću prolaziti pored groblja. Uočio je dvojicu najbučnijih, raspitao se o rasporedu njihovih školskih časova i autobusa kojima se vraćaju kućama. Odabrao je vrijeme dolaska kasnog noćnog autobusa. Baš u to vrijeme je neko iz NJemačke u selo donio bebu-lutku, koja se na plač navija oprugom. Glas lutke je snažan a plač jeziv i prodoran. Te noći je Brko, sa navijenom beba-lutkom, sjeo u zasjedu grobljanskog zida pored kojega dječaci moraju da prođu. U tišini otvorene noći, kada se dječaci približiše ivici groblja, iz njega dječijim plačem, oglasiće se crni đavo, kako plač doživješe djeca. Isprepadani, bezglavo se dadoše u bijeg.
     Zapomaganje uzbunilo je seljane koji će pohitati u pomoć. Dječaci su bježali i od njih, vidjeći u njima preobličene đavole. Teško se urazumiše dječaci, pored groblja ni sa odraslima ne smjedoše proći, iako se opruga beba-lutke poodavno izvila. Brko je ispred kuće osluškivao dječake, koji su preko njiva s roditeljima grabili kućama. Prišao im je kada su pristigli njegovoj, pa zapustivši dječiji plač upitao da li se plaše groblja u noći.

         ***
     Brko je već vidno stario. Radi sve manje a šali se sve više. Što je stariji češće je u društvu žena. Niko se ne ljuti na njegove šale, ali jednom njegov zet nije mislio tako.U autobusu su dvije žene govorile o udajama svojih kćeri. Nezadovoljne budućim zetovima dođe i do suza. Brko ih je prisluškivao, dopustio da se rasplaču, pa se umiješao:
     – Zašto plačete dobre žene?
     – Nesretna sam, kćerka mi se udaje za muslimana – kroz sitne suze će jedna od njih.
     – A ja sam jadna i kukavna, moja se udaje za katolika – zacvili i druga.
     – Šutite, kurve, stare. Tvoja za muslimana a tvoja za katolika, a kako je meni: moja se već i udala, za pravoslavca – Nevesinjca...