Pričao je djed kako mu je pričao njegov djed ono što je slušao od svog djeda, kojemu je pričao...
    
     U stara vremena, gore na brdu, u onim razvalinama, živio je silni vladar Herceg Stjepan. Živio u ljubavi s kršnom ženom. Kad od mudraca saznade da mu je nevjerna, ubi je, u očaju poubija i sve muškarce preko šezdesete, istrijebi mudre – da ostane jedini.

         ***
     Turci navališe na granice silinom od koje se nije umio odbraniti. Danima je domišljao valjanu odbranu, ne domisli, pa prvi put požali za mudrim starcima. Sjetio se da je neko mogao da pritaji oca. Smislio je provjeru.

     "U Blagaju niko ne smije da hoda – ni bos ni obuven", naloži da se objavi naredba. I on siđe sa grada da bude očevidac.
     Do podne u Blagaju ne bi hoda. A onda, kad je splasnula nada, pojavi se delija, zametnuo se torbom za hranu i ploskom za vino. Svirukao je u frulu.
     – Ko li je? U čemu li je? – gonetalo se.
     Čaršijski prozori okićeni buketima glava, vladar sa svečano obučenom pratnjom, bezljudni dućani i ulica davali su poseban izgled gradu koji je i za mještane prestao da liči na Blagaj. Jedino je delija bio spokojan, zabavljao se svirukajući; nije primjećivao neobičnost čaršije, ili se samo ponašao tako.
     Zaustaviše ga!?
     Bio je u nanulama!
     Nakon dugog premišljanja vladar se složio:
     – U nanulama je – ni bos ni obuven.
     Propustiše ga. Šepurio se po čaršiji, hodao sam.

     Sutradan je osvanula nova naredba: "Danas čaršijom mogu hodati samo oni koji sa sobom vode najljućeg neprijatelja i najpouzdanijeg prijatelja."
     Opet čaršija bi beshodna, okićena radoznalim glavama na prozorima i vladarom sa pratnjom.
     Podne. Svirukajući, dolazio je isti delija. Pratili ga žena i pas.
     Jedno mu je prijatelj, a drugo neprijatelj, zaključivali su.
     Ali kako, pitali se.
     Ne nađoše odgovor.
     Upitan zna li za naredbu, potvrdno je odgovorio. Odvedoše ga pred Hercega.
     – Ko ti je neprijatelj? – oglasio se strogi glas.
     Delija ošamari ženu, ona zagalami, pa uzvrati.
     – Vidite! Zbog šamara ubila bi me! Žena je čovjeku najljući neprijatelj – pokaza i dokaza delija, onda nogom udari psa. Životinja se uvi oko noge, zacvili milujući gospodara.
     – Pas je umiljat i kad ga tučem. On je najpouzdaniji čovjekov prijatelj – opet pokaza i dokaza delija.
     Nakon dužeg razmišljanja, Stjepan je dao mig da propuste deliju.

     Treće jutro oglasiše i treću naredbu: "Blagajem može hodati samo onaj ko zna vrijednost brade Herceg-Stjepana."
     Opet pusta čaršija.
     A u podne dođe delija.
     I opet je priveden pred strogog vladara.
     Znatiželjni Blagajci pitaće se: koliko će reći da vrijedi brada vladara? Dukat, dva... tuce... tovar? Koliko god kaže, može da povrijedi sujetu, izazove gnjev. Kako će se okončati? Koliko će reći?
     – Koliko vrijedi moja brada? – oglasiće se silni.
     – Vrijedi koliko i jedna dobra kiša o Đurđevdanu – spremno odgovori momčina.
     Protekla dva beskišna proljetna mjeseca morila su vladara i izgladnjeli narod; o tome su pričali danima. Svako jutro nakon buđenja upravljali su glave ka nebu, gledali mu narav – nadajući se da smrkne. "Valjala bi kiša... Kiša bi spasila... Kiša... Kiša..." Kao da je sveta, ponavljali su tako običnu riječ.
     Sad su svi razmišljali o vrijednosti baš te, željene, đurđevdanske kiše.
     Zadovoljan odgovorom, Herceg naredi da propuste neznanog deliju, ali i da ga uhode do kuće, pa da banu u nju, uhvate mu ženu i privedu na dvor.

     "Ove tri mudrosti mogao je da smisli samo starac, delijin otac, kojega je pritajio. Sin ga ne bi odao, ali hoće žena", dvorjanima pojasniće mudri vladar.
     Dovedoše ženu. Već nakon prvog šamara oda: "Svekar skriven živi u kotacu".
     Pronađoše starca, dovedoše ga na dvor.
     Nakon gozbe, vladar mu se povjeri.
     – U nevolji sam. Turci navaljuju na granice. Jači su. Kad bih znao gdje će udariti, prikupio bih sve ljude, pa bih se nosio sa njima. Ovako, uvijek su brojniji, jer su moji raštrkani po čitavoj zemlji – vladar je bio iskren, nastavio je:
     – Starče, pokaži mudrost. Provjeriću je. Bude li dobra postaviću te za dvorskog mudraca. Ne bude li pogubiću te. Premišljaj tri dana.

     Starac je samoćao tri dana, trećeg se oglasio:
     – Kad imaš vojsku na okupu, jači si od Turaka, to znaju i oni. Upadaju na više mjesta, da razvodniš odbranu. Biraju mjesto napada; tamo gdje si slab, uništavaju te mudro, malo po malo – starac je mudrovao, nastavio je:
     – Najjači nije najjači, najjači je jaki i mudri. Hercegovina je zemlja brda i dolina. Dvori su na orlovskom brdu u sredini zemlje. Postavi na deset brda u nizu, na doziv udaljenih, po jednog vikača. Tako na četiri strane, doprijećeš na sve četiri ugrožene granice. Potajno, povuci sve ratnike u Bišće polje, neka tu uče vještine bojevanja i brzog hodanja – starac je zaćutao da omjeri vladarevo zanimanje za ovo kazivanje, pa kad se uvjeri da je njegovo mudrovanje na plodnom tlu, nastavio je:
     – Neka graničari prate grupisanje Turaka, pa kad saznaju mjesto i vrijeme planiranog upada, neka jave vikaču na najbliže brdo, on susjednom... S brda na brdo, za malo vremena, saznaćeš sve o neprijatelju. Tad kreći sa ratnicima, stići ćeš prije nego se neprijatelj rasporedi za zapad, zauzmi busiju, sasijeci ga na prepad.

     Dosta godina iza toga na orlovski visoke dvore, putem vikača, stizale su poruke: "Pobjeda! Pobijeđeni Turci... Pobjeda... Fočani trebaju hrane... Lađa ide ka Stonu..."

     Još dosta godina iza toga starac je mudrovao sa silnim Herceg Stjepanom.