Dođe sudnji dan. Potres. Uroniše planine, doline izrastoše u gola brda. Rijeka zalomi iza novonastalog brda, dočeka je drugo; hrvala se i sunovratila u ponor.
     Malobrojni, nepokolebljivi u vjeri Svemogućeg, preživjeće kaznu. Prihvatiše se ralica... Rodi žito, ovrhoše i napuniše hambare. Nestalo je rijeke Zalomke i mlinica – nema mliva. Potražiše sveštenika.
     Samo On zna zašto to radi. Tok vode okrenuo je kroz zemlju, zaustavio ga brdom udaljenim pola dana hoda od ponora prema zapadu. NJegova je volja da tamo izduši, da iza brda zahuču mlinice. Za tu blagodet, uz NJegovu pomoć, u golemom brdu treba uklesati usjek, od podnožja do sredine, za širinu rijeke. U središtu brda, na visini podnožja, nalazi se velika pećina u kojoj je zatočen plameni zmaj. Kad usjek omogući suncu da ograne golem kamen, koji zatvara pećinu, a to će biti moguće samo jednog dana u godini, tada će zmaj dobiti snagu, pa će uz pomoć napora vode otkotrljati gromadu van usjeka. Proteći će rijeka. Pokrenuće žrvnjeve.
     Učiniše po volji božijoj...
    
     U dnu Bišća polja visoko brdo, od pamtivjeka, rumenilom najavljuje buđenje dana. Na njemu objaviće se božiji izaslanik sa nenarodnim imenom Herceg. Zavladaće Zemljom, i uz volju Boga sagradiće dvore, koji će rumenilom najavljivatie svanuće, kao što i danas s njega svanjiva.

     Idući uzvodno uz Bunu, odmah iza blagajske čaršije, naiđe se na podnožje tog brda i u njemu uklesani tjesnac kojim se probija puteljak do mlinice. Namjernik na tom putu vidi goleme vode u žuboru, brdo i razvaline dvora na vrhu.
     Kao ćorsokak, ispriječuje se ogromna pećina u središtu podnožja brda, iz koje kutlja Buna, a iznad je uspravna kamena litica visine nebrojenih metara. U utrobi te litice, nedostupnoj ljudskom hodu, živi dvadesetak vrsta ptica, čiji je cvrkut usklađen s hukom vode i njenim odjecima. Pri vrhu, neposredno oko dvora, kruže ili se sunčaju bjeloglavi orlovi, supi, za druge krajeve izumrla vrsta. Pored Hercega i orlova na toj visini živio je i strašni zmaj, koji je kao godišnji danak uzimao najljepšu djevojku iz naseobina Bišća polja. U kamenoj litici, na visini, Herceg je isklesao terasicu, tunelom je povezao sa dvorima, da bi na njoj, ispod krošnje stoljetne košćele, van domašaja ljudi, hladovala njegova miljenica, kćerka i ljepotica Milica, i vezla ruho za neznanog, ali zasigurno lijepog plemića-mladoženju.
     Uz vrelo, koji metar iznad nivoa vode, isklesao je kamenu ploču veličine gumna, te na njoj sagradio ljetnikovac.
     Smjenjivala se ljeta i zime. Prolazile godine. Hercega zaboravili...
     Vremešna košćela pala i oborila ljetnikovac...
     Savremeni namjernik na tom mjestu naiđe na čudnu građevinu koja mami osobitom ljepotom. U narodu je znana od pamtivijeka pod imenom "kuća Dobrog"; učeni vide dvije kuće. Nazivaju ih tekija i turbe.

         ***
     – Djeco, sutra pođite bez knjiga, posjetićemo Dobrog na vrelu Bune – jednog davnog dana kaza učiteljica.
     O Dobrom sam slušao u kolijevci... Bijaše dosta nejasnog. A na dan najavljenog izleta obratio sam se majci:
     – Na vrelo ćemo, pričaj mi o Dobrom.
     – Ko to zna, moje dijete? Znam samo koliko i drugi ljudi iz Bišća – kaza, zamisli se i domalo nastavi:
     – Na vrelu ima jedna kuća u kojoj je davno živio, tu je i sahranjen, neki dobri-sveti čovjek. Pomagao je narodu, naročito sirotinji. Bio je dobar, pa ga nazvali Dobri: dobre Bog posvećuje, pa i njega – opet zastade, pa nakon što dozva sjećanje nastavi:
     – On je umro, a nije umro... kako da ti objasnim?... On je Dobri. I sad dolaze do njegovog groba umobolni, kljasti... da ih liječi.
     Kad sam pomolio glavicu u polutamnu prostoriju, zapljusnuo me zadah sličan onim u crkvama. Ugledah ćilim raznih šara i dva zelenom čojom pokrivena sanduka; na njima su stršili biljezi slični bašlucima, umotani zelenim šalovima i podvezani šarenim krpama. Pored je stajalo nekoliko ibrika, lavora, peškira i sapuna.
     – Svako jutro, pred zoru, ustaju Dobri, umiju se, prošetaju i legnu prije nego svane – objašnjavala je oronula starica, domaćica: – Zateknem prazne ibrike, pune lavore i mokre peškire. Pospremim...
     Prikradoh se Dobrom, okrenuh nasuprot, da ne vidi učiteljica, opipah peškir, uvjerih se – mokar je.
     – Bože, oprosti, oprosti mi, Dobri, mislio sam da varaju djecu – prošaputao sam iznad sveca.
     "U vrelu živio je zao zmaj, godišnje su mu žrtvovali najljepšu djevojku", naviru sjećanja na priču moje bake. "Iznad vrela, na kamenoj terasi, koja je povezana tunelom sa dvorima, hladovala je kćerka Herceg Stjepana... Bogme, dođe red da se žrtvuje i ta ljepotica. Ni otac je ne mogaše spasiti, pomirio se sa kobnom sudbinom. Ona nije. Nije ni lijepi princ, njen prosac. Udare na zmaja... Tu su ih sahranili, to su Dobri".

         ***
     I nakon više desetljeća sve je kao i prije: ćilim, peškiri... Jedino su zamijenjeni novijim.
     "U stara vremena živio je bogougodnik Sari Saltuk", prisjećam se priče blagajskog hodže. "Pročuo se po širenju vjere Muhamedove. Pokrenuo je i poveo četrdeset hiljada Dobrudžana. U Poljskoj je islamizirao sto pedeset hiljada Tatara... Idući na Ruse uveo je na pravi put još stotinu hiljada Tatara... Bio je sveto lice sa sedam duša, pa je po smrti sahranjen u sedam mezara u sedam zemalja. Blagajsko turbe je samo jedno od njih – najljepše. Drugi mezar pripada Ašik-baši, učeniku Saltuka. Kad je Saltuk kazivao da ga prenesu i sahrane u Blagaj, najavio je da će iza njega Buna izbaciti jednog poput njega. Taj će biti gologlav, što će reći – bez turbana ili kape. I bi tako... Sahraniše ga uz Saltuka".
     Da li su i sada mokri peškiri, poželjeh da saznam gledajući ih iza sada zaključanih rešetkastih vrata. Zamolio sam domaćicu da otključa.
     – Dobri ne daju da im se približava, pogotovo to ne mogu inovjerni – trudila se da objasni mlada domaćica.
     – Ko je tu sahranjen? – upitah je u želji da saznam možda još jednu priču.
     – U stara vremena, u vrelu, živio je strašni zmaj. Narod mu je godišnje žrtvovao mladu djevojku. Red dođe i na ljepoticu Milicu, kćer Herceg Stjepana. Prije je iz Sirije pristigao pobožni derviš po imenu Sari Saltuk. Zaljubio se u Milicu. U vatri ljubavi stade između zmaja i djevojke. Alah mu dade nadljudsku snagu i hrabrost... Ote plijen. Zmaj ispusti ognjenu dušu. Zaljubljeni se oženiše uz blagoslov oca Stjepana, koji hrabrom dervišu sagradi tekiju na mjestu gdje je savladan zmaj. Narod ih je poštovao... To dvoje su Dobri.
     Odlazeći od Dobrih, navirala su sjećanja na učiteljicu i njene riječi:
     – Ko je sahranjen u grobove i da li je uopšte neko sahranjen, teško je saznati. Iz mnogo oprečnih priča, ja vjerujem u onu po kojoj je tu sahranjen neki Sari Saltuk, zagonetna ličnost, šejh i gazija i nepoznati špijun, koji je, po nalogu bosanskih vezira, uhodio neobuzdanog vezira Hercegovine, Alipašu Rizvanbegovića...

     Osvježi i sjećanje na davno umrlog starca Velagića, onog što je držao samahanu: "Nekad davno, prema vrelu projahao je čovjek na bijelu konju. Kao i svakog namjernika, očekivali su da dođe na konak – u samahanu. Čekali ga i sa večerom. Nije se vratio: naprijed nije mogao proći ni jedan čovjek, pa ni on. A prošao je!? To je mogao učiniti samo sveti čovjek – Dobri..."

     Odlazeći sa vrela Bune, u trenu dok sam još držao alku kapije, zastao sam, okrenuo se i još jednom osmotrio Dobrog, vrelo, liticu, orlove, dvore...

     Ko je vidio vrelo Bune, umotvorio je bajnu sliku.
     NJu samo smrt može da izbriše.
     Da li to može i ona, pitam se po ne znam koji put.