Svašta za živa hadžije, što se kaže. Dočekao da sjednem u voz i da putujem sa gazdom Jelačićem. Miho Aničić u vozu!?
     Poručio ti Jelačić da dođeš u njega, javiše mi. Mene poziva!? Opanke i put pod noge. Poziva gazda!
     – Znaš li zašto te zovem? – upita čim nazvah boga.
     – Ne znam, gazda.
     – Šta misliš?
     – A, treba kopati, trapiti..!?
     – Nije, za muštuluka je! – reče, nasmija se, pa nastavi: – Dobio sam telegram iz Beča. Na svjetskoj izložbi grožđa tvoja žilavka dobila je prvu nagradu.
     – Moje grožđe u Beču? – začudih se.
     – Ja sam ga poslao. Znao sam, sa Golovine je. Moje je odmah iza tvoga. Nego, spremaj brašanicu, valja nam put Beča.

     Neka sam dočekao i nešto lijepo sa te posne Golovine. I sada mi lebdi slika iz prvog dodira sa njom. Između Neretve i Bune visoko i strmo brdo sa povećom ravnicom na vrhu. Go kamen. Go! Kabasta kamena ploča, poneka drača i to je sve. Golo ko Golovina, govorilo se. Ni koza nije imala šta da ubrsti. Za čitava dana ne bi nameo pregršt zemlje. Kako ti se živi na toj Golovini, čudili su se Hodbinjani. Jadno, odgovarao sam, tajeći i drugu muku. Ne slute, ostavio sam najplodnije njive u Popovu polju, strah izbora nema...
     Evo, putujemo od Mostara dva debela sata, ništa ne vidjeh do kamena, kamena i Neretve. Go kamen. I ovo ti je Golovina. Kamen, kamen i opet kamen. Stvarno, kome bi palo na um da doseli i da živi u ovom kanjonu? Tako se čude i meni. Otkud na Golovini?

     Agino dijete udarilo na moje. Moje bijaše manje, ali je priviklo da ga napadaju, pa je naučilo da se brani. Napalo ga dvoje djece. Branilo se, odvratilo jednome, a ono plačući otrča kući. Dotrča plahi aga, nožem nasrnu na moje dijete. Priskočih. On za kuburu, ja za cjepanicu...
     Zakoprca.
     Mrtav aga!
     Dozvah ženu, dijete za ruku, kozu za priuzu... Put bijela svijeta.
     Bježali smo tri noći, danju se krili.
     Izbili smo na obalu Bune. Popeo sam se na brdo, ni travke ni drveta. Sklonili smo se u pećinicu. Niko nije zalazio niti pretpostavljao da gore može biti života.
     Pod Golovinom, preko vode, Alipaša je smjestio ljetnikovac, džamiju, barutanu... hapsanu.
     Ko bi očekivao bjegunce u Alipašinu komšiluku, još i na Golovini, kamenom se mogu dobaciti.
     Potjera je odustala, iako je bila uporna.

     Satima vozimo se kroz njive. Ni jednog kamena. Ni za lijeka. Ne daj bože, kad bi se trebalo pobiti sa kakvim insanom, ne bih imao za što posegnuti. Neobično. Ovdje mora da su uvijek siti!? Da je na povratku natovariti voz zemije!? izgleda glupo, ali nije, tako je i Alipaša ...

     Alipaša bijaše čudak, pošten, strog, hvaljen i kuđen. Strogo je kažnjavao neposlušne, neradnike, bojdžije, lopove, varalice, lutalice...
     Bi i reda i straha, kao i u svakog dobrog domaćina. Teško kući u kojoj sva čeljad ne misli zlo domaćinu, narod veli.
     Zaintačio se s ljutim hercegovačkim kamenom – ja ili ti, kažu da je govorio. Pa po onoj narodnoj: tukle se jetrve preko svekrve, naredi da mladoženja mora posaditi deset maslina, pijanica pet, lopov stotinu, razbojnik pet stotina... Pređe na trešnje, orahe, šipke, pored svih puteva zasadi murve. Uzeleni od Mostara do Stoca.
     Često je proširivao hapsanu. Bilo je neradnika koji su se uguravali u nju, za tri kakva-takva obroka. Doskočio je i njima.

     Dvije godine preživjeh na brdu, i za to vrijeme ni jedan čovjek ne iziđe na Golovinu, pa me iznenadio topot kopita koji je najavljivao konjanika.
     Alipaša na zekanu, sam.
     Projaha oko kamene površi, zaustavi konja, pozva me.
     – Ti si Aničić?
     – Jesam! – promucah u strahu od saznanja: zna silni Alipaša...
     – Neka te, ostani. Treba mi jedan koji će znati da cijeni zemlju – reče i ošinu zekana.
     Sutradan me okružiše hapsenici, počeše izvaljivati kamenje, zidati suhozidinu – ograđivati Golovinu. Ovo nije za zdrave pameti, zaključih. Zagrađivati Golovinu!?
     Nekoliko mjeseci i ogradiše, pa me i više načudiše. Kolone hapšenika sa hararima zemlje gamižu uz Golovinu. Da ti pamet stane! Alipaša nakanio da po dva metra zemlje nanese na toliko dunuma široku pločetinu. Stotine njih po deset harara zemlje dnevno, svaki harar pola svoje težine... Završiće do sudnjeg dana, mislio sam. Tek nešto da rade; kad dangube opasni su, treba ih slamati radom, zaključih.

     Okupio se silan narod, kao na treći dan Bajrama u Blagaju na Mevlud. Sijaset izloženih vrsta grožđa. LJepši od ljepšeg. Grozdovi po tri oke, jagoda ko jaje od pilice, da ti oči stanu.
     Ukazujući na dva krtola, upozori me gazda – ono su naša grožđa. Kao da ih je neko izložio sa namjerom da pokaže kako može biti i loših vinogradara: grozdići, jagodice, jagodice kao drenjci... što jest jest, grožđe je moje, ali me nije trebalo dovesti do Beča da bih se u to uvjerio...
     – Kako si mogao od sramote?, prigovorih.
     – Tvoje je najbolje, čovječe! – ozbiljno je govorio.
     – Jest jad i čemer. Ono su grožđa, pogledaj grozdina...
     – Moj Miho, vinsko grožđe, slader... pogledaj mu zeleno-žuti odsjaj, to druga nemaju, to je od, kako da ti objasnim, to je od onog što vinu daje buk, buk žilavke, buk koji se pamti. Izložbu je obišao i NJegovo Veličanstvo car Franjo Josif, zastao kod tvog krtola, gledao grožđe, probao ga i rekao: "Dogodine ću od njega piti, to će biti vino!"
     Požalih što sam nepismen, zamolih gazdu da pročita ceduljicu obješenu o kukaču krtola.

         Sorta – Žilavka.
         Zemlja – Hercegovina.
         Mjesto – Mostar.
         Lokalitet – Golovina.
         Proizvođač – Miho Aničić.
         Rang – prvonagrađeno.

     Godine su se izvlačile, zemlja nanošena, ploče nestajalo i izgubila se, zasađena je loza...
     Kao da je majstorski prepilano brdo, pa površ obojen u zeleno, modrio se Alipašin vinograd na Golovini.
     Modrio se do Beča.