G U B A V I C A  


pripovjetka Danila Marića
 


     Bože, šta sam ti skrivila pa me strogo kažnjavaš?
     Smrti bezdušna, okani me se! Zar si ih malo pozobala? Poštedi bar jednoga, Nenada moga – nadu moju. Dograbila si svekra i svekrvu; naživjeli se – oprostih ti. Pokupi čojeka; po redu je – i to objasnih. Uznese dvije kćerke, vile moje; jedna majka, crna kukavica. I dva sina zemlja primi, zamomčili se tek; srce mi pucalo. I blizance – Marka i Maricu... Devet gubavih grobova u devet mjeseci... Da je i za cijelu nahiju – mnogo je.
     Srce, kao šipak ljutunac, raspucalo. Bogu dušu – bog je neće.
     Nenada još imam, napala si i njega, gubo, bolo neprebolna. Poštedi mog Nenada! Ni četiri ljeta ne proživi. Od boga grehota, od ljudi sramota. Ne gasi ognjište, poštedi Nenada! Zaobiđi smrti, gubom načeto dijete, poštedi nedorasla ptića sokolića.
     Ne gasi ognjište!
     Svako jutro, kad se probudim, pa vidim da Nenad diše, duši mi olakša. Jedno jutro bih vesela, mio sanak sanjala: vila se ukazala, na Nenada svjetlost upravila, pomilovala i prekrstila, odlazeći rekla:
     – Povedi ga na istok. Pređi sedam brda i sedam dolina, izbićeš na brdo Gubavicu. Tamo su rajska vrata, na njima predani da se krv umiri. Upravi dječakove oči i misli u rajsku baštu – da ispere dušu.
     Raj udjenut među brda, ograđen je gustim plotom đavoljeg drveta drače. Kao da je živa, drača napada, probada i para uljeze; s mukom ćeš je savladati. Na istoku rajske bašče, gore, na brdu, kao da je usijana šišarika, živi sveti Herceg, a iz podnožja iskuljavaju tri vode posestrime, čudnija od čudnije.
     Mrzla Buna silnu vodu pušta da napaja žedna usta!
     Mlaka Bunica ljekovitu vodu tone – da izliječi bone!
     Posrt poteče pa stane kad se snovi sveca nahrane!
     Kao veseli gmizavci, proigraju baštom, sastanu se na zapadu i utope u modrinu Neretve.
     Na sjeveru su vode Jasenice i Radoblje.
     Kad anđeli neobuzdanom igrom pretjeraju, svetac ih opčinja, pusti da proteče Hodbinska potočina.
     Kad se dijete nagleda zelenila i modrine, i duša će se isprati; ostaje liječenje tijela; za to je Bunica izmišljena.
     Izdržiš li i pređeš sedam brda, na Gubavici ćeš naići na oronulu staricu; nazovi joj boga i vilu nagorkinju, ona će te dalje uputiti – o Nenadu će brinuti.
     Susretaćeš mnogo gubavaca; stisni zube, ne obrći se, ako želiš dovesti Nenada.

         ***
     S brda na brdo, hodila sam šest dana i šest noćiju. Nenad je slabije disao, bola ga više gubala.
     Sedmo brdo bez travke, hlada i života, ispriječilo đavolju draču, vreo kamen i poskočne zmije.
     Hrvali se.
     Hiljadama puta drača ubode i zapara. Krvlju tijelo okupa, život u malo satjera.
     S oštra kamena na kamen i sedmo brdo uspuzasmo, na Gubavicu dopeljasmo; mravinjak gubavaca ugledasmo, uz brdo gamižu i umiru.
     Leš do leša muhe zacrnile!
     Rijetki se bude, posljednjom snagom puze... Od stotine jedan savlada Gubavicu. Ruke šire, od nemoći zijevaju...
     Tronoga baka iza drače kahnu. Nazva boga i vilu nagorkinju.
     – Da dijete ne jede i ne pije, kvasi mu usne listom drače ovlažene u kišnici kamenice. Da ne zaspi do ponoći. Neka gleda u sedam modrih voda, rajsko zelenilo i cvijeće, smilje i kovilje – kazaće baka i nastaviti:
     Kad se dijete nasmije, tad je duša očišćena, pa smije zaspati.
     Po zahodu mjeseca, kad tmina ovlada, niz Gubavicu ponesi Nenada.
     Silazi pravo – ne okreći se! Posrtaćeš – ne obziri se! Gazićeš gubavce – ne libi se!
     Nestajaće snage – izdržaćeš. LJekovitoj Bunici – dohodićeš. Na vruć pijesak – nabasaćeš. Jamicu za bešiku – iskopaćeš. Granuće – dočekaćeš. Tikvu – uzbraćeš. Pijeskom i vodom – isplakaćeš.
     Bunicu – pregazićeš. Trista koraka – odkoračaćeš. Na Bunu – nabasaćeš. Vodu – zahvatićeš. Djetetu – donijećeš.
     Sunce – ugledaćeš. Sa nejači ruho – skinućeš. U pijesak – začeprkaćeš. Gologuzo dijete – ponijećeš.
     U mlak plićak – zagazićeš. Na uznak dijete – potopićeš. Nosić – izvirićeš. List bokvice – privićeš. Tikvenom vodom na list bokvice – orosićeš. Na usnice – kapaćeš.
     Gubave crvene rane Bunica – omekšaće. Kroz zdrave rezove drače tijelo – nahraniće. Vreo dan – proteće.
     Dijete u bešiku – prenijećeš. Listovima bokvice rane – prekrićeš. Toplim pijeskom – zatrpaćeš.
     Listove bokvice kamenjem – utijestićeš. Dijete – napitaćeš. Oči mu – zatvorićeš.
     Svoje tijelo Bunicom – okupaćeš.
     Blaženo – zaspaćeš.
     Sutra isto – ponovićeš.
     U melem po sedam kupina, trnjina, drenjaka i gloginja – dodaćeš.
     Prvi dan crvenilo oko rana – nestaće.
     Drugi – pobijeliće. Sedmi – zacijeliće.
     Kad pijevac zapjeva – ustaćeš. Zamotana u listini bokvice – Nenada ponijećeš. Uz Gubavicu – pentraćeš. Golo dječje tijelo – nedoticaćeš. Od tegobe – posrtaćeš. Kamen, zemlju, travu, drvo i gubavca – nedoticaćeš.
     Na vrh Gubavice meni dijete – predaćeš.
     Gojiću ga sedam ljeta.
     Na sedmi Đurđevdan odvešću ga u rođenu kuću – da potpali ognjište.
     Ne znam možeš li preživjeti, da li ćeš ga više vidjeti?
     Rijetke to dožive.
     Ne idi kući prije djeteta.
     Volja je vile da on prvi – potpali ognjište

         ***
     Sedam ljeta lutam bespućem zemlje Hercegove. Sedam oteglih godina sanjam potpaljeno ognjište. I, evo, sedmicu uoči Đurđevdana, prišla sam domu, čamim na planini s koje vidim odžak. Šest jutara čekam da prodimi.
     Osvanuo je sedmi Đurđevdan. Hoće li zgureno srce zaigrati?
     Hoće li oči progledati, pa se dima nadimiti?
     Hoću li blaženo umrijeti? Hoće li me Nenad sahraniti?
     Hoću li Bunici i bokvici nazdraviti?
     Hoću li ga oženiti? Hoće li se unuk oglasiti? Hoće li se majka nasmijati? Hoće li Nenada zagrliti?
     Može li jedna majka jednom zapjevati?
     Može li u miru zakukati? Smijem li jutros oči otvoriti i u odžak pogledati?
     Hoće li srce izdržati?
     Suze pogled mute, otvorene oči ni selo ne vide. Mutno klupče njedre. Brišem oči, bistrim pogled – vid se gubi.
     Sve sam predeverala, samo me nije mlin mlio i grom bio, a ostah i bez očinjeg vida.
     Tužna majka, moj Nenade, moja rano topla!
     Ne mogu više ni plakati. Steglo u grudima – da mi raspuknu.
     Kani, suzo – da ne crknem!
     Kani!!!
     U grudima tijesno, u očima nabreklo – negdje će odušiti.
    
     Proliše se oči mlazom.
     Duši oblakša.

     Vidim kamen pred sobom, šumu, njive, selo.
     Varaju li oči?

     Odžak je prodimio!