Jedino kad opisuje
svoje imanje
u Americi, Ratak
uspori...
- Ja imam dvospratan
kuću u Saratoga. Tu živim žena i ja. "Žena i
ja",
je l se još uvijek tako
reče
ovdje?
On, inače brzac, sada
bi rekao da će se zaustaviti...
- Pored kuće imam garaža,
za naša kola. Za kola žene i mene, je l se tako...
Ne znam zašto tako
koči. Ponekad mi se učini da će ga riječi zagušiti.
- Ispred je naša bašat.
Travnjak od mene i cveće od žene. Da li se i cveće može reći jekavaski?
On uglavnom ne očekuje naše odgovore, iako pauze u njegovim opisima ponekad potraju po minut/dva/tri.
- Gore, takoreč u selo, mi imam još jedan kuću. To je moja žena poklonila mom sin. A on je rekao: "Tata, ovo je sada tvoje". On odlično govori vaš jezik. Im l u vas dečki koji odlično govoret naš englesaki?
Ono posljendje pitanje
nije sastavljeno sa onim što ide prije njega. Samo kad se napiše, izgleda kao da
je u jednom komadu.
- Ispred kuće, mi imam voćanjk.
Mi tu sadim jabuku, krušaku,
i šiljvu.
Sve je to voće.
Veoma
korisan stvar.
Ratku
je 66
godina. Par sijedih dlačica može mu se naći
samo u kratkim zulufima.
- Mi to voćet
jedemo, a ono što ne možemo pojesat,
mi to ćemo
dati
komšijama. Oni
od toga pravet
ono u
staklu. Mi ne. Mi
to kupujemo
ga. U svakom
supermarketu imam
to
u staklu.
To je, manje-više, sva
Ratkova priča
o “svom imanju u
Americi”.
Na kraju redovno,
počinje da govori kao svi ostali.
Uz to,
više ne “krepava”.
Vraća se u
normalnu brzinu već
na prvoj rečenici koja se
direktnije ne tiče
njegovog imanja....
- Ako sam što zaboravio, vi izvoljevajte pitati... ako se to još uvijek tako kaže ovdje kod vas!?
Jole Plemeniti ®Puž